Dugo se ovo kuhalo, od samih početaka neformalne skupine zaljubljenika u trail trčanje, poznatih pod imenom “Djeca iz šume“.
Ovaj SPP za nas ima poseban značaj jer živimo u ovom kraju, treniramo po stazama Slavonskog planinarskog puta, i nakon godina treniranja, utabavanja novih staza poput 50 K, 13 vrhova Papuka, Transverzale PP-a Papuk, bilo je logično prebaciti svoje tabananje i na druge gore Slavonije. Bilo je tu nekoliko odgoda zbog i više nego opravdanih razloga, ali odlučili smo krenuti s detaljnijim upoznavanjem ostalih dijelova rute, a kako drugačije nego traženjem i pretrčavanjem svih planinarskih obilaznica. U tim počecima Antonio Dujmović ne sudjeluje zbog očekivanja blizanaca koji su bili na putu, a Krešimir Valentić zbog obveza nije mogao, tako da prvu ozbiljniju rutu odrađujemo Krunoslav Bencek Benđo iz Nize i ja, Damir Kligl. Odlučujemo pretrčati Papuk i to povezivanjem dva Petrova vrha – daruvarski (KT 1) i Petrov vrh iznad Gazija (KT 21), ujedno i najviši vrh Slavonsko-baranjske županije, sa ciljem u Gazijama. Meni je to bilo utvrđivanje gradiva jer kao dijete Požege, obišao sam sve naše gore tijekom djetinjstva i bilo je zanimljivo prisjećati se svih točaka gdje sam bio.
Nakon toga uslijedio je veliki šok za cijelu ekipu DiŠ-a, naš Benđo doživio je tešku nesreću nakon koje je ostao potpuno nepokretan i vezan uz krevet. U toj našoj borbi, zajedno s njim, gotovo smo potpuno zapostavili planove nadajući se njegovu povratku. Do njegovog povratka nikad nije došlo. Naš Benđo preselio se na nebeske poljane i, vjerujemo, svojim osmijehom tamo uveseljava neka druga bića. Već tad smo znali, obilazak SPP-a bit će zbog njega, za njega i nas koji smo zajedno stvarali taj san.
Nakon nekog vremena ipak Antonio i ja odlučujemo prijeći sve poznate obilaznice i to redom. Baranjsku planinarsku obilaznicu idemo sami, a već kod Kutjevačke obilaznice pridružuje nam se i Krešo. Nakon toga slijedi Našički planinarski put, Diljska planinarska obilaznica “Tri jezera“, te Pet utvrda Požeške gore koje odrađujemo nas troje.
Zadnje je bila ugašena obilaznica, Daruvarski partizanski put, na kojoj nam se pridružuje i Jasna Plemeniti i izražava svoju želju trčanja SPP-a s nama. Iako smo ju zezali da joj je to ispit znali smo da ona to može jer je do tad odradila već puno dužina iznad 100 km.
To je bilo to, i tad smo zapravo definirali ekipu pa nam je ostalo samo određivanje detalja vezano kako, koliko dana i kad. Nismo odredili točan datum, ali znali smo da to mora biti proljeće ili jesen. Oni koji poznaju naše gore znaju kako se staze ovdje stalno mijenjaju ovisno o godišnjem dobu, ali nažalost i zbog sječe šuma koje stalno mijenjanju staze, okoliš i naše gore postaju sve veća gola brda puna neprohodnog raslinja i trave.
U međuvremenu sam ja još rješavao neke nedoumice oko rute, a nakon velike elementarne nepogode koja je pokosila Psunj, Požešku goru i dio Dilja morali smo opet odgoditi put. Informacije s terena i slike lokalnih pl. društava pokazivale su apokaliptično stanje šuma. Naš plan nije bio tek proći SPP, željeli smo napraviti nešto novo, drugačije, željeli smo ga pretrčati u što je moguće kraćem roku, a da bismo uspjeli opet smo morali čekati da se staze koliko toliko raščiste.
Konačno, na proljeće ove 2024. godine donosimo odluku da će to biti u 10. mjesecu. Sve utrke koje inače trčimo pokušavamo prilagoditi ovom našem događaju. Jasna trči stotke kao na traci, trči 12 sati, 24 sata, Antonio starta s našičkom Backyard Ultrom i ide preko 100 km, ja trčim četiri najteža brdska maratona u Hrvatskoj zajedno s Krešom i nije preostalo ništa drugo nego odrediti točan datum. Nemamo mnogo dana, svi smo zaposleni, teško je dobiti godišnji pa odluka pada na start u utorak, 29. listopada 2024. s Borovika. Uspijevamo riješiti godišnji tri dana uz 1. studeni koji je blagdan, a vikend se nadamo iskoristiti kao odmor. Odlučujemo to istrčati u tri dana, dok će četvrtoga biti tek revijalnih 35 km od Pl. doma Đuro Pilar pa do Pl. kuće Borovik, odakle smo i startali. Naravno, ne može ići sve po planu, deveti mjesec je izrazito kišovit, tako započinje i deseti, a nama vrijeme igra presudnu ulogu. Trčanje po blatu nije opcija, previše bi nas usporavalo. Ostaje nada da će kraj desetog mjeseca biti bolji i prebacujemo se mislima na organizaciju.
Martina Maloča nas prati, sad je to definitivno, a kasnije će se pokazati koliko nam je taj suport bio bitan. Mi smo raspravljali i planirali koliko tereta imati na sebi, koje tenisice, koliko majica, pari čarapa i ostale opreme, ja sam planirao rute, mjerio dužine i ostale tehnikalije, Antonio rješavao dio s Danielom Križancem oko starta, prenoćište u Slavonskom Brodu, Jasna rješava smještaj na Jankovcu i dogovara okrepu s Robertom Hoffmanom iz Orahovice, Martina radi na planu prehrane. Prehrana nam je možda i najvažnija, jer kod trčanja nema čestog stajanja, nema redovnih obroka, nego se hrana i piće unosi tijekom trčanja konstantno. Energetski pad na ovim aktivnostima ujedno bi bio i kraj, tu se nije smjelo pogriješiti, a Martina je to pomno i detaljno razradila. Konačno, tjedan dana prije vidimo da nam prognoza vremena najavljuje izvanredno vrijeme. Više nema odustajanja i odgode. Tako je trebalo biti i onda nam otpadne Krešo zbog obveza na poslu, a dijelom i zbog problema s leđima. Teško je opisati osjećaj kad netko mora odustati, ali više povratka nema. Idemo nas troje – Jasna Plemeniti, Antonio Dujmović i ja u svojstvu trkača, a Martina kao logistika.
PLAN PUTA:
Ovo je bilo vrlo zanimljivo, pokušati predvidjeti dužine, visine, stanke, mjesta za nadopunu hrane, vode, energetskih napitaka, ali i biti spremni na sitna odstupanja. Dakle, ovo je bio plan, kasnije će se pokazati kako se na ovim terenima sve okrene.
Dan prvi: Start kod Pl. kuće Borovik u 6 h, stanka na prijevoju Orahovica – Kutjevo, pivo na Češljakovačkom visu i oko 19 h smo na Jankovcu, gdje je dogovoreno noćenje.
Planirano 73 km s 2700 m uspona.
Dan drugi: Start u 5h s Jankovca, pauza na Zvečevu – suport nas čeka s hranom i pićem; zatim Petrov vrh (KT-1) – opet nas suport čeka; te završni dio do Pl. doma Omanovac.
Planirano 83 km s 2800 m uspona.
Dan treći: Start s Omanovca u 6 h, eventualno stajanje u Baćinom dolu kod trgovine ako nešto ustrebamo, prelazak Požeške i Babje gore do Crkvenih Vrhovaca, gdje nas čeka suport. Pauza 20 min i onda završetak u Pl. domu Đuro Pilar.
Planirano 92 km, 1800 m uspona.
Dan četvrti: Revijalno istrčati zadnjih 35 km, bez plana o vremenu kretanja jer tu ćemo već znati jesmo li uspjeli ili ne.
Konačno START:
29. listopada 2024.
Ustajanje u četiri sata, ubacivanje stvari u auto i odlazim u Valpovo po Antonija. U povratku kupimo Martinu i idemo za Našice po Jasnu, pa svo četvero dolazimo na Borovik oko 6.15 sati.
Slikanje, zadnja provjera jesmo li ponijeli sve, grlimo se i ljubimo s Martinom kao da idemo u rat i konačno – krećemo!
Ispraćaj u bitku
Prvi dio do Pl. kuće Krndija (prije se zvala ž. p. Lonđica jer je to bila željeznička postaja, ali nakon zatvaranja pruge, lokalno je planinarsko društvo “Krndija“ preuređuje i sad je to prekrasan objekt) prolazimo laganim trkom i tu odlučujemo ići starom trasom pokraj napuštenih bazena, groblja u Gradcu i uz rub kamenoloma. To nam je nešto kraći i sigurniji put do Bedemgrada (KT-18). Prema Lončarskom visu (KT-19) i Dobroj vodi (KT-20) nastavljamo istim tempom jer taj dio nema nekih ozbiljnijih uspona, a i dio je to koji jako dobro poznajemo, jer se naša baza za sve brdske treninge nalazi u Gazijama, na Pl. kući “Tivanovo“, na prekrasnom tek šest kilometara udaljenom mjestu, uz rub Krndije. Prema Petrovom vrhu imamo tek tri kilometra, ali tu moramo usporiti jer u dužini od 1,5 km vidljivi su tragovi teških strojeva šumarskih radnika koji su ovdje prije tri godine masakrirali okoliš. Namjerno koristim ovu riječ, jer jedno je posjeći šumu, a potpuno drugo iza sebe ostaviti neprohodan šumski put pun granja, sad već i korova, raslinja i sličnoga. Nažalost, ova će nas scena pratiti na još mnogo dijelova naše rute. Tužno je da čovjek koji na sebe preuzima ulogu gospodara šuma, prema istoj ima maćehinski odnos, ne razmišljajući što ostavlja generacijama iza sebe.
Konačno, prvi ozbiljniji uspon, Petrov vrh (KT-21) mijenja nam ritam kretanja i dobro dođe nogama, a i ukupnoj posturi tijela da se malo razgibamo. Na vrhu nas čeka član naše skupine Djece iz šume, Damir Weber koji je preuzeo od Martine hranu, banane i kiflice sa šunkom, a u Orahovici još dodatno od Roberta Hoffmana kupi pripremljenu vodu, izotonični napitak i voće. Brzo se spuštamo s vrha na prijevoj gdje je ostavio automobil, punimo ruksake jednom rukom, drugom trpamo u sebe što nam treba i nakon desetak minuta krećemo dalje u društvu Webera koji odlučuje provesti jedno vrijeme trčeći s nama. Put u smjeru Ružice grada (KT-22) odlučujemo skratiti gornjom cestom koja vodi u smjeru Kapovca, jer bismo prema Manastiru izgubili previše vremena. Naime, dio staze koji iza padine Topličkog brda vodi u Duzluk, više gotovo da ne postoji. Nema oznaka, zaraslo je sve, a prije samog Duzluka morali bismo se probijati i kroz privatne posjede, što nismo htjeli.
Ubrzo dolazimo do podnožja Kapovca i slijedimo lijevu stazu nizbrdo do Ružice grada (KT-22) te odmah istim putem nazad. Tu smo Jasna i ja potonuli u svojim mislima, ne zbog teškog i dugog uspona, nego zato što ovdje često trčimo, sve nam je poznato i ništa nam ne uspijeva zaokupiti pažnju. Weber ispred zabavlja Antonija pričom i njemu to prolazi brzo. Na križanju gdje smo već bili, Weber se odvaja i žuri natrag jer mora stići do Martine prije njenog kretanja, kako bi joj prenio što nam još treba, a mi penjemo završni uspon na Kapovac (KT-23). Na vrhu se ne zadržavamo, okidamo tek nekoliko selfija pa trkom dalje.
Put nam je poznat, trčimo grebenom u smjeru Javora znajući da tu nema ozbiljnijih uspona pa taj dio prolazimo dosta brzo i za pola sata već smo na Javoru (KT-24). Okrepljujemo se i sad već ozbiljno razmišljamo o Češljakovačkom visu i hladnoj pivi koju nam je dan prije ostavio Krešo. Radije bih da je on mogao s nama, ali ni ovo nije loše. Prije dolaska na Češljakovački, zastajemo kod Lovačke kućice “Jezerce“, planirano mjesto stanke zbog vode. Punimo bočice pa nastavljamo odmah dalje pomalo dosadnim, dugim, ali ne preteškim usponom do Domobranske livade (nadstrešnica za konje). Nakon Livade, kilometar i pol prije Češljakovačkog visa (KT-25), dan još traje te se nadamo da će izdržati do Velike, jer spust nakon Kaniške glave je nezgodan i po danu, a kamoli noću.
Na Češljakovačkom visu, na vrhu vidikovca čeka nas pivo i ja se penjem sa zebnjom u srcu da ga netko nije otkrio i popio. No solidarnost planinara i nas trkača uvijek je bila na visokoj razini pa je naša pivica u ćošku netaknuta.
Krešina okrepa
Pijemo gotovo naiskap, u dahu, i odmah trkom krećemo prema Velikoj. Spust je dobar, suho lišće šumi pod nogama, a mi klizimo. Trčanje do Kaniške glave prolazi brzo i još nas čeka samo spust, no nažalost mrak već uvelike potiskuje danju svjetlost. Nemamo vremena tražiti naglavne lampe, riskiramo po mraku i po sjećanju svladavamo singlicu te izbijamo uz sam rub planinarskog doma Lapjak (KT-26). Slijedi slikanje i trk niz cestu do početka poučne staze koja vuče udesno, gdje počinje oštar uspon do Veličkog grada, a uz nekoliko malih zaravni koji ga lome, traje do vrha Tauberovih stijena.
Tauberove stijene noću
Tu smo malo usporili, ipak iznenađujuće, popeli se dosta brzo. Staza je čista, bez prepreka i za 40 minuta smo na vrhu Lapjak (KT-27). Konačno imamo vremena za opušteniji završetak, jer tu je bilo jasno da na Jankovac dolazimo u točno planiranom vremenu, odnosno u 19 sati. Do Nevoljaša sve teče glatko, no znali smo da jedan kilometar Talijanskog jarka neće biti ugodna šetnja niti trk, nego preskakanje preko davno porušenih stabala bukve koje su sad poprilično skliske.
I konačno, opravdano se nadajući da je prvi dan gotov po planu, Martina koja nas čeka na parkingu Jankovca iznosi loše vijesti. Dom Jankovac (KT-28), unatoč našem dogovorenom dolasku zatvoren je, zaključan i nigdje nema žive duše. Ne mogu opisati koje misli u tom trenutku čovjeku prolaze kroz glavu, razočaranje, bijes, gorčina. I sad se pokazuje koliko je mudra odluka imati suport.
U mraku Planinarskog doma Jankovac
Martina je u Slatinskom Drenovcu zastala kod naše dvije dobre vile Marike i Ane Marić, vlasnica predivne kućice za odmor Little house on Papuk. Tamo je zatekla Anu i s njom dogovorila prenoćište. Imali smo sreće što je kuća to veče bila slobodna, iako baš i nije – Ana je došla prenoćiti i odmoriti se. No rado uskače u pomoć i juri na Jankovac po nas, jer je Martinin auto pun stvari i ima mjesta jedva za prijevoz jednog čovjeka. Žao mi je što smo Ani upropastili odmor jer u kući nema mjesta za sve i ona je, nakon što nas je ugostila, otišla kući u Slatinu, a nas ostavila u bajkovitoj kućici ispunjenoj toplinom i mirom. Martina vadi večeru – topla tjestenina s pilećim prsima u umaku, kolači, pivo… Ajmeee, koja je to sreća bila! Ona je, odmah se to vidi, iscrpljenija od nas, jer cijeli dan pripremanja hrane za nas, pripreme noćenja te niz stvari koje je rješavala kako bi naše misli bile samo na stazi i na trčanju, ostavile su traga i pomalo me bilo strah za nju. Puno je morala voziti i samo pogled na spisak obveza koje je imala mene je činio nervoznim, a kako je tek njoj bilo. No, ona nije kukala, sve je podredila nama i već tad smo znali da će njen doprinos, ako uspijemo, i te kako biti utkan u taj uspjeh.
Nakon jela, pivica, tuš i spavanac. Odlučujemo ujutro krenuti sat ranije, zbog vožnje natrag na Jankovac. Ne želimo poremetiti ritam pa zato vrlo brzo odlazimo na počinak.
Dan smo završili sa 72 kilometra u nogama, uz 2800 metara uspona.
Little house on Papuk, zasluženi odmor
30. listopada 2024., dan drugi
Nismo puno spavali, adrenalin čini čuda i dižemo se rano, svi osim Martine koja je slomljena. No zbog nas se diže i ona, opet vadi sva čuda njenih energetskih podizača kojima ni ime ne znamo (kaže ona tiramisu od zobenih i banane), ali trpamo u sebe sve redom jer znamo da će nam trebati. Slijedi kratak dogovor što nam treba dovesti na prvu okrjepnu postaju na Zvečevu, utrpavamo se u auto i pičimo na posljednju jučerašnju točku, na Jankovac. Opet kratko fotkanje i krećemo ususret jednom od najljepših svitanja koje sam doživio. Neposredno pred Ivačku glavu, na strmom usponu zastajemo i divimo se izlasku sunca, koje je sad točno kod odašiljača na Kapovcu. Nakratko uživamo u pogledu i brzo uspinjemo taj završni dio do Ivačke glave (KT-29). Poslikamo se, bacamo pogled na papučku “kuglu“ i nastavljamo do tzv. Zvečevačkog ulaza, odnosno tromeđe gdje se nalazi KT-30 i odmah žurimo dalje.
Svitanje na Ivačkoj glavi
Očekivano, taj prvi spust je nezgodan, pun porušenih stabala, staza je gotovo nevidljiva. Međutim, taj dio idemo napamet, oznake nam ne trebaju jer znamo smjer, pa se gotovo po azimutu spuštamo do ceste i potom lagano uspinjemo prema Kneževoj vodi. Brzo napredujemo kroz poznati teren – Sekulinačke planine, Visoki vrh, Šarenglava, i već smo na križanju prema Gudnogi. Još lagani spust, a onda dugi uspon do križanja staze kojom idemo desno prema Lomu, gdje se moramo vratiti unazad jer naš smjer je Novo Zvečevo. Dolazimo na Lom (KT-31), obavezno se fotkamo sa srcem na kojem piše “U srcu te nosim“ i onda se vraćamo do križanja pa skrećemo udesno prema Zvečevu. Prolazimo pokraj spomenika stradalim lovcima od zaostalih protutenkovskih mina. Brzo odvaljujemo taj dio pa zovemo Martinu da ju obavijestimo o brzini kretanja i vjerojatnosti dolaska na Zvečevo (KT-32) pola sata ranije, što se ipak činilo preuranjenim jer dolazimo na vrijeme, oko 9:30. Martina malo kasni, pa tih desetak minuta koristimo za odmor. Prisjećamo se vremena kad je kontrolna točka bila kod caffe bara “Casablanca“ i hladne pive koja nas je uvijek tamo čekala. Ipak, sad kad nam je svaka minuta dragocjena, drago nam je što nismo morali skrenuti do nje.
Martina stiže i vadi stvari, jedemo, popunjavamo zalihe pazeći da nam teret ruksaka ne prelazi 4 kg, kako bismo lakše mogli trčati. Dogovaramo se što nam treba na Petrovom, gdje će nas opet dočekati Martina, a u međuvremenu nas ona izvještava da je Boris Đurđević riješio smještaj i večeru na Pl. domu Omanovac, kod dobrog domaćina svima poznatog kao Deki.
Izletište Zvečevo
Tu nam dolazi dio puta koji bi mogao biti lošije očišćen i zarastao, bogat divljači poput divljih svinja i krupne jelenske divljači. To se pokazuje točnim – svud oko nas zemlja je razrovana od divljih svinja, no staza je ipak poprilično čista i trčljiva. Prolazimo poznatim putem jer smo tuda, ne tako davno, prošli Partizanskom obilaznicom. Ne znam zašto, ali kad smo izbili na Kestenovu poljanu, put prema Ljutoču učinio nam se vrlo dug. Možda zbog umora ili želje da što prije završimo. Kako mu se približavamo, sve više kroz misli prolazi dugi uspon koji nas čeka prema Crnom vrhu. U tim mislima stižemo do Ljutoča (KT-33) i brzo idemo dalje.
Ljutoč – raspoloženje u skladu s imenom KT-a
Spust prema cesti Sirač – Voćin je čist, ali neprirodan – teški strojevi, kojima ovdje sigurno nije mjesto, prokopali su cestu koja će budućim polaznicima ove rute u slučaju blata stvarati velike probleme.
Sunce je ovdje poprilično upeklo, a usponu prema Crnom vrhu nikad kraja. I onda odnekud roktanje, režanje… krupni primjerak divlje svinje izbija točno pred nas. Vjerojatno smo je prekinuli u podnevnom snu, no nije stjerana u kut pa, osim glasnog roktanja, opasnosti nije bilo i ona nastavlja dalje. Jasna je u tren oka pobjegla lijevo iza nekog grmića, a meni je to bilo smješno jer taj grm nije pružao nikakvu zaštitu, a Antonio se, koji je bio ispred, ukočio u trenu. Opasnost je prošla i nastavljamo dalje. Prisjećam se utrke “Ždral Trail“… staza je išla baš tim usponom i nekako mi se tad činio kraćim, no tad sam trčao 27 kilometara, a sad je u nogama bilo već preko sto. Antonio je isto to prošao na toj utrci. Konačno vrh grebena, skrećemo desno do pl. kućice (kontejnera) na Crnom vrhu (KT-34) odakle puca predivan pogled na zapad, prema Đulovcu, Bastajima i okolnim selima.
Crni vrh
Nakon Crnog vrha grebenom do Vranog kamena tuga i ljutnja. Motorne pile narušavaju zvuk šume, cijela desna strana je porušena, veliki strojevi melju sve pred sobom. Sjećanje na taj greben stvarno me deprimira jer ovo je sad neprepoznatljivo. Prolazimo pokraj kamenog stupa (geodetska točka) koji je ujedno i najviša točka Vranog kamena i tu se moramo prebaciti lijevo u šumu, jer cesta je zakrčena srušenim stablima. Na stazu se vraćamo na mjestu gdje počinje stjenoviti greben Vranog kamena, pa se dogovaramo doći jednom prilikom i cijeli stjenjak proći po njegovim grebenima.
Vrani kamen okružen porušenim stablima jedva da se vidi, no mi već znamo gdje je pa nije bilo opasnosti da ćemo ga promašiti. Dolazimo do kamene stijene na kojoj je upisano “Vrani kamen“ (KT-35) i odmah bježimo dalje jer zvuk motornih pila poprilično je iritantan. Slijedi dugi spust do Bajine poljane – desno je put za Daruvar uz rječicu Toplicu, a lijevo za Petrov vrh. Mi nastavljamo šumskim putem između i taj dio nam se čini nevjerojatno dug. Trčljiv je s puno hupsera, a Antonio stalno gleda na sat i prognozira vrijeme dolaska. Iako smo bili prilično brzi, tu sam shvatio da nam nedostaje taj jutarnji jedan sat koji smo izgubili vožnjom na Jankovac. Nadali smo se biti na Petrovom vrhu oko 14 sati, ali sad je jasno da će to biti bliže 15 i da će nas, nažalost, mrak uhvatiti prije velikog Javornika. Konačno, dom je iznad nas, Petrov vrh (KT-1) pa zezam ekipu da smo sad na početku.
Martina je pripremila gozbu. Topla juhica okrepljuje, njoki s piletinom u umaku dižu iz mrtvih, a domaćin Darko Štampf i hladno Daruvarsko pivo izvlače osmijeh na lice. Ovdje sam često, volim ovu terasu. Čekanje zalaska sunca ovdje, uz pivu i dobru ekipu čine mi ovo mjesto jednim od najljepših na našim gorama. Tu sam kao doma, a zapravo i jesam, jer moje porijeklo vuče korijene iz daruvarskog kraja. Ovdje sam provodio ljetne praznike kod bake, u obližnjem Dežanovcu. Inače, srijedom lokalna ekipa planinara ima svoj redovni pohod iz Daruvara do Petrovog i nazad, ali došli smo prerano za njih pa je susret izostao. Žao mi je što u žurbi nisam pratio poruke. Goran Jureković, član ekipe koja je nedavno prošla SPP po nemogućim vremenskim uvjetima, poslao je poruku da je spremio kolače, pivo i kavu, a ja sam samo trebao javiti vrijeme kad dolazim. Propustio sam vidjeti poruku na vrijeme, pa se Goranu iskreno ispričavam i naravno, odužit ću mu se prvim dolaskom u Daruvar.
10 sati do Omanovca – naš plan je pet sati
Nahranjeni i okrijepljeni krećemo dalje, okidamo nekoliko fotografija s domaćinom i našom Martinom, i već smo na spustu prema Slivinom mostu koji je za Jasnu bio pravi izazov. Penjemo se prema zaseoku Stipanovići te nastavljamo dalje u smjeru sad već gotovo napuštenog sela Srednji Borki. No, na uzvisini skrećemo desno, smjerom manastira Pakra, ali kod ulaza u šumu, kod odbačene stare peći vodim ekipu dalje ravno na greben i onda dolje ravno na cestu. Izbijamo točno na spojnu cestu Sirač – Voćin i križanje sa cestom u smjeru Purnice, što je i naš smjer. Nakon prolaska kanjona rječice Purnice i istoimene spilje, skrećemo lijevo na greben u smjeru Velikog Javornika. Uspon je dug i tu nas hvata mrak, a staza postaje sve neprohodnija. Tu negdje počinju naše muke, teren je to na kojemu se po mraku ne može trčati, a nakon zaravni, uz greben Javornika šumska cesta je puna kamenja, raslinja koje reže noge, dok je praćenje oznaka nemoguće jer oznake nisu fluorescentne. Srećom, poznajem taj dio i uz veliki napor dolazimo na kraj grebena, gdje se nalazi KT-2, Veliki Javornik. Prije je ta točka bila na vrhu grebena, a sad je spuštena niže na rutu SPP-a.
Put prema Španovici je sličan, kamenje, granje, u jednom dijelu gustiš poput prašume, da bismo konačno izbili na široku makadamsku cestu. Nakon te ceste, kad smo se vratili nazad u šumu, imali smo nekoliko vrlo neugodnih i bliskih susreta s divljim svinjama. To nisko šipražje njihovo je stanište i jasno su nam dale do znanja da nismo dobrodošli gosti. Uz puno muke izbijamo u Gornje Grahovljane. Lavež pasa daje nam do znanja da je tu civilizacija, no kod prolaza uz OPG s magarcima koji su bezbrižno sjedili u mraku, dva su tornjaka izgledala mnogo opasnije od divljih svinja. Pa opet, u selu Španovica ,na glavnoj cesti Pakrac – Požega prijete dva psa potpuno bez nadzora. Ipak, sve prolazimo bez većih neugodnosti, skrećemo prema Gornjoj Šumetlici, pa udesno prema groblju. I tu nekako počinje Psunj. Ubrzo stižemo do Čaklovačke kule (KT-3), no onda opet nevolje do potoka Rakovac. Oznake u mraku se ne vide, staza je puna granja, a naše su noge već poprilično teške. Nekoliko sam puta vadio mobitel ne bih li se uvjerio da smo na dobrom putu. Spust do potoka bio je težak, ali uz sam njegov tok lijepa je i trčljiva cesta. Tu puštamo noge i ponovno hvatamo ritam. Prebrzo, što nas je koštalo jer nismo vidjeli skretanje ulijevo, uz potok Lučicu već nastavili otprilike kilometar ravno. Brzo uviđamo grešku jer cesta kreće uzbrdo, a to po sjećanju znamo da nije točno… slijedi ispravak puta, vraćanje nazad do Lučice i onda lijevo na predivan greben, po kojem je danju pravi užitak proći zbog meke i mahovinom prekrivene podloge.
Dio nakon tog grebena čini nam se neizmjerno dug, no dolaskom na križanje dvaju planinarskih putova znamo da je kraj blizu. Prije samog uspona i dolaska na asfaltiranu cestu, šumarski radnici pobrinuli su se da još jednom odemo krivo. Razrovana cesta vuče udesno i mi je pratimo. Nema drveća na kojem bi bile oznake pa tek pogled, iz meni odmah čudnog smjera, prema svjetlima Pakraca budi sumnju na novo pogrešno skretanje. Da, opet se vraćamo nazad i u povratku vidimo oštro skretanje, kamo smo trebali ići. Sad još samo završni uspon do asfalta i jedan km asfalta! Svjetla planinarskog doma Omanovac (KT-4) u tom su nam trenutku izgledala kao svjetla raja. Deset je sati uvečer. Kasnimo puna dva sata, ali što je tu je. Topli dom Omanovca, ponovno odlična večera koju nam je pripremio Deki, pa Martinin desert – dječje veselje od keksa, pudinga i banana. Tu je, naravno, i zaslužena piva, tuširanje, a prije počinka saniranje žuljeva i mazanje upaljenih mjesta raznim kremama. Ja sam prva dva dana najbolje prošao. Moja peta boli, ali ništa strašno. Rekao bih uobičajeno s obzirom na napor. Nemam nijednog žulja, no ipak sutra odlučujem promijeniti model tenisica. Iako je Hoka Speedgoat odradila odličan posao, s obzirom da je to GTX model koji nešto slabije diše, iz predostrožnosti, da i ja ne dobijem žuljeve pripremam Hoka Mafate 2. Stari model, ali meni možda i najbolji iz te serije. Odluka je da pokušamo malo više odspavati, pa da se dižemo u pet sati, jer (pred)zadnja će etapa biti duža ali trčljivija, s dvostruko manje uspona (kasnije ćemo shvatiti koliko smo bili u krivu). Taj dan smo završili u planu s dužinom od 86 kilometara, uz promašaj procjene vremena od dva sata. Trebalo nam je 14 sati. Također, premašili smo planirani uspon i uspeli gotovo 3400 metara.
31. listopada 2024., dan treći
Budimo se rano, sat vremena prije plana, ali ne ustajemo. Možda da smo znali što nas čeka, digli bismo se i ranije. Nekako, ovo jutro teče sporije. Martina pravi omlet sa špekom, cijeli donji dio doma miriše na pečeni špek i najradije bismo ostali još malo. Ipak, pakiramo ruksake, svjesni da nemamo suport do Crkvenih Vrhovaca. Put je dug 50-ak km pa za svaki slučaj dogovaramo opciju zastajanja u trgovini, u Baćinom dolu.
Ulazak u treći, ključni dan
Krećemo. Zora još nije svanula, ali nije ni jako mračno pa samo Jasna pali čeonu lampu. Nakon kratkog dijela asfalta, skrećemo lijevo u šumu i vrlo brzo smo na oštroj nizbrdici. Po prvi put Jasna se žali kako joj je teže ići te duge nizbrdice i da osjeti bol u desnoj pokosnici. I ona je promijenila tenisice. Zbog žuljeva odlučuje obuti Nike i odmah konstatira da su joj bolje na nozi, a žuljeve uopće ne osjeti. Ja sam se samo bojao da joj taj model ne pogorša stanje s pokosnicom, jer to nije tenisica za ultre i stabilnost im nije jača strana.
Brzo se spuštamo do makadamske ceste i odmah poprijeko dolazi uspon područjem zvano Lomovi, koje godi našim stopalima. Nakon kratkog vremena teren se ravna te smo ubrzo na čistini Torine. Kod čeke ponovno ulazimo u šumu i čekam da se pokaže sljedeća poznata točka. Vrlo brzo stižemo do nje, Čiča Matina koliba, ali se ne zaustavljamo nego blago udesno idemo dalje prema Velikoj poljani. Prije Velike poljane prolazimo kroz lijepu singlicu koju smo umalo promašili jer je ulaz zarastao, ali znao sam da ju moramo proći pa je i pažnja bila na razini. Izbijamo na malu livadu i s desne strane vidimo ruševine sljedeće kontrole, Pl. doma Josipa Svobode (KT-5). Nakon kratke stanke idemo dalje, te put do najvišeg vrha Psunja prolazimo pretežno trčećim korakom jer je put čist, suh i većih uspona nema. Uživamo u zvuku suhog lišća, sretni što nam vrijeme ide savršeno na ruku. Od prvog dana kretanja prati nas neuobičajeno toplo vrijeme za ovo doba godine, stalno smo u majicama kratkih rukava i kratkim hlačama za trčanje. Tek u ranim jutarnjim satima navlačimo warmere na ruke, no temperatura raste vrlo brzo. Pogled u nizinu ukazuje nam koliko se vrijeme razlikuje, jer u nižim je predjelima dosta magle. Jutarnje rose gotovo da i nema, ali znamo da nas sad čekaju niže gore, pogotovo Dilj. Već sam tad naglašavao da će Dilj gora, iako najniža, biti najteža zbog raslinja i gustih šikara. Stižemo na Brezovo polje, slikamo antenu i idemo do kamene piramide, gdje su i oznake za KT-6.
Brezovo polje, baraka uz kamenu piramidu
Nadalje cestom nekoliko kilometara do izvora Dobra voda, a potom skrećemo lijevo niz Gradinu, u smjeru Strmca. Na odvojku za spust preko Jastrebinca malo dvojimo, nastaviti ravno ili skrenuti, no iako je put Jastrebinca brži, odlučujemo ostati na ovoj trasi u smjeru Gornjeg i Donjeg Previta. Spuštamo se brzo, ali usporavamo na zadnjem grebenu koji je oštar i nešto strmiji jer Jasnu bole pokosnice. Stižemo do kraja, tik uz bazen pa se malo vraćamo unazad cestom do planinarske kuće Strmac. Slikamo se, vadimo neke sitnice iz ruksaka i nastavljamo dalje. Pomalo dosadni asfalt nas ubrzava, no vrlo brzo skrećemo ulijevo. Sjećam se oštrog uspona koji mi se sad čini još oštriji, ali znam da greben nije daleko. Uskoro smo na vrhu i sad sedam laganih kilometara do Baćinog dola. Grebenom vijuga šumska cesta, koja je sada začudo suha, s tek nekoliko manjih bazena vode i blata koji se mogu zaobići. Dio je to mlade šume i treba paziti na markacije. Međutim, bez problema stižemo do proplanka s antenom, nakon čega slijedi duga livada s nasadima trešanja. Kroz livadu vodi pokošeni trag, a s obzirom na to da znam smjer, nedostatak markacija mi ne smeta. Svaka čast onome tko je taj put tako pokosio, uvelike nam je olakšao.
Pokošena pl. staza prema Baćinom dolu
Zadnji dio prije izbijanja u samo mjesto, ipak je malo tehnički zahtjevniji, no dobro očišćen pa smo brzo došli uz sam rub sela Baćin dol. Ulazimo u selo i ipak skrećemo do trgovine. Organizam već teško prima vodu, koju stalno pijemo zbog ritma kretanja i treba nam Hydra. Dok trčimo prema crkvi, jedan čovjek okrenut leđima odlazi u smjeru Graćanice, pa ga dozivamo i upitamo radi li trgovina. On se okreće i maše da sačekamo, što nas zbunjuje, ali čekamo. Dolazi do nas, potvrđuje da je trgovina 200 metara ispod i odmah pita jel’ može mala pomoć. Zbunjeni, pitamo u čemu je problem, a on kaže “Imate li što sitnog?“ 
Shvaćamo, to je neki lokalni “žicaroš“, ali gdje nađe nas, zar mu mi izgledamo kao netko tko nosi “gvozdenjake“ uz sebe?!
Žurimo prema trgovini u kojoj, za ne povjerovati, ima Hydre. Uzimamo i slana peciva i odmah se vraćamo na stazu. Slijedi dugi makadamski dio gdje se okrepljujemo, jedemo perece i s obzirom na ritam, brzo smo kod skretanja ulijevo, gdje počinje uspon na Gračanicu. Sad smo zagazili na Babju i Požešku goru i nadamo da će sve proći u redu. Uspon nije dug, ali znamo da nije to baš ni blizu. Ne tako davno, u sklopu obilaska Pet utvrda Požeške gore, prošli smo ga u suprotnom smjeru. Sunce već dobrano grije i lijepo je vidjeti zidine kako se bijele u jutarnjim satima okupane sunčevim zrakama.
Kula Gračanica
Brzo nalazimo malu, gotovo nevidljivu stazu za dalje i oštrim spustom idemo niz padinu do ceste, a dalje slijedimo markacije. S obzirom na to da smo pomno pratili zbivanja na Požeškoj gori nakon velikog nevremena, koje je doslovno izbrisalo vrhove i zamelo sve putove s polomljenim stablima, očekivali smo ipak koliko toliko čist put, jer vrijedne ruke planinara stalno su slale obavijesti o čišćenju, Tako je i bilo, poprilično dobro i čisto, uz tek nekoliko situacija gdje nas opet samo navigacija izvlači na pravi put. Ubrzo dolazimo na zaravan vrha Kapavac. On je sad neprepoznatljiv, gol, a okolo nas vire samo visoki panjevi. Tužna slika koja ujedno pokazuje moć prirode. Tu slijedimo novoprokopanu cestu strojeva šumarije i brzo smo na vrhu – Kapavac (KT-9). Na stoliću su ostaci sandučića u kojem su bili žigovi. Savijen i neupotrebljiv, i on je pokazatelj što se ovdje događalo. Od Kapavca u smjeru Lokvi širok je i svježe prokopan put velikim buldožerima, koji nas prati gotovo do Piljane. Tuda je trenutačno predivno trčati, ali pitamo se što će ovdje biti nakon prve kiše, ili kasnije snijega…
Spuštamo se na Piljanu, osvježavamo u potoku te pratimo oznaku za Maksimov hrast, na kojoj piše 30 minuta. Onaj tko je ovo prošao zna da je ovo nemoguće, osim ako niste na motoru. Čak ni široka, svježe prekopana cesta ne može ubrzati taj uspon. Uz naše iskustvo i brzinu kojom se penjemo, do vrha nam je trebalo 35 minuta, a za planinare koji često nose ruksake teške 15 i više kilograma trebat će minimalno jedan sat. Nadamo se da će netko uočiti grešku i ispraviti taj podatak. Dolazimo na Maksimov hrast, do kamene piramide (KT-10). Tu smo već svjesni da kasnimo otprilike jedan sat, no pred nama je dosta trčljivog dijela i vjerujemo da je to sve još u granicama planiranog.
Kameni stup na mjestu Maksimovog hrasta
Nakon Maksimovog hrasta idemo lijevo do široke makadamske ceste, koja je sad u rubnim dijelovima zatrpana deblima. Planinarska staza koja je tu prije postojala nestala je, ili se potpuno gubi u granju porušenih stabala pa trčimo cestom do uzvisine Kamen, gdje je križanje planinarskih staza u dva smjera. Lijevo prema Dolačkom gradu, a desno je naša ruta, smjer Škrabutnika koji nam nije na trasi i Crkvenih Vrhovaca na koje izbijamo i gdje nas čeka okrepa. Nakon probijanja kroz debla, preskakanja i provlačenja, poslije otprilike 30 minuta, konačno izbijamo na čistu planinarsku stazu za koju se nadamo da će takva i ostati. Kapetanova je kosa čista i uskoro dolazimo do skretanja za staru gradinu Gornja vrbova, gdje skrećemo blago ulijevo slijedeći SPP. Dobra staza povremeno se pretvara u šumski put, koji je također čist te ga slijedimo do tvrde makadamske ceste, koja se desno spušta u Škrabutnik, dok mi skrećemo lijevo prema C. Vrhovcima.
Nakon nekoliko kilometara vidimo kapelicu groblja u Crkvenim Vrhovcima i naš suport koji nas čeka. Izbijamo na asfaltiranu cestu, Martina na cesti čeka i snima naš dolazak. Na livadi je prostrla deku i raširila obilje hrane. Izgledalo je kao da smo na pikniku.
Piknik u Crkvenim Vrhovcima
Martina je iz Požege sa sobom povela i moju majku Rozaliju Kligl, što me je baš razveselilo. Sjedamo na klade oko dekice, izuvamo se, mijenjamo čarape, majice, Antonio krpa žuljevite noge, a Jasna je u nekom svom svijetu. Ne izuva se, i to me poprilično brine, ali uzima hranu, pije i to je dobro. Martina je nakon Omanovca otišla u Češljakovce Krešinoj mami Marici Valentić, i uz njenu pomoć pripremila tortilje s piletinom i povrćem. Marica nam je još ispekla i dizanu savijaču sa sirom koja je bila izuzetno sočna i mekana. Preukusna! U strahu da se ne prejedemo, oblačimo se, obuvamo, obnavljamo zalihe, a ja u ruksak trpam Hydru jer voda mi sve teže ide u grlo, organizam je ne prihvaća. Naravno, imam tekuće ugljikohidrate, elektrolite, pijemo dosta soli, a paše nam i čaj na svakoj okrepi pa se ne moramo bojati dehidracije.
Plan je bio doći do Požeške Koprivnice za dana, ali sad vidimo da prilično kasnimo. Mrak nas hvata već iznad sela Seoci, iznad Požege. Idemo dalje s lampama, napredujemo brzo jer do Klikuna smo stalno na tvrdoj makadamskoj cesti koju s lakoćom trčimo. Ono što je trebalo biti lagano, u noći baš i nije, jer neposredno pred Klikun imamo pogrešno skretanje. Pratimo oznake, ali u krivom smjeru, što vrlo brzo shvaćamo jer smo ušli u šumu a znamo da bismo trebali biti na makadamskoj cesti. Tu nažalost gubimo desetak minuta, ali OK, brzo smo nazad i za par minuta smo na Klikunu (KT-11). Za one koji ne znaju, to je vinogradarski kraj i samo ime ove točke to sugerira. Tu smo imali dvojbu, ići starom rutom, makadamom direktno u Požešku Koprivnicu, ili novom planinarskom rutom. Odlučujemo se na planinarsku rutu, nažalost loš izbor. Razrovana je od divljih svinja, a dijelom porušena stabla totalno zaprječuju put pa stalno zaobilazimo i preskačemo. Ruta na nekoliko mjesta mijenja smjer, a oznake su rijetke ili gotovo nevidljive. Šteta, tu smo izgubili dodatno bar još pola sata. Konačno izbijamo na glavnu cestu, Pleternica – Nova Kapela. Skrećemo lijevo i kod skretanja u smjeru Bučja čeka nas Krešo s toplom kavom. Antonio Jasni govori da imamo još 25 km, od toga sedam-osam po asfaltu i ona je tu dosta živnula, jer problemi s nogom na šumskom terenu njoj očito stvaraju veliki problem. Prešutio sam taj dio, ne želeći je mučiti lošim vijestima, ali po mojoj računici imamo mi još 32 km. Već tad sam znao da naš plan u ovoj trećoj dionici ne stoji na dobrim temeljima – sad je bilo očito da ćemo prijeći 100 km, a plan dolaska oko 22 sata pomiče se na ponoć.
Crne misli zadržavam za sebe i pričom pokušavamo skrenuti misli na pozitivu. Krešo je otišao ispred nas u pokušaju da nađe neku trgovinu i pribavi nam još vode. Naime, rekao sam da mi fali, iako mi nije nedostajalo, ali vidio sam da će se sve odužiti i nedostatak tekućine mogao bi nas dodatno unervoziti. Nakon dvadesetak minuta dolazi Krešo i donosi nam vodu. Dijelimo ju, nadopunjujemo flaskove i tu se opraštamo od njega.
Taj dio asfalta do Bučja i kroz Bučje dobro nam je došao – vratili smo stari lagani, trčljivi korak i živnuli svo troje. Jasni je taj dio godio i nadali smo se da će sad ići sve nabolje. Nakon skretanja s asfalta, u smjeru Lovčića i naše sljedeće točke, gotičke crkve Sv. Martina koja se nalazi na groblju, više nije išlo tako brzo, no ipak smo se dobro kretali. Problem s markacijama se nastavio, a staza je gotovo nevidljiva, ali stalno u istom smjeru pa pratimo azimut i povremeno se ispravljamo. U tom dijelu pojavila se prilično gusta magla koja je dodatno otežavala vidik. Snop svjetlosti lampe dobivao je čudan lom svjetlosti i vidljivost je bila užasna. Dolaskom u podnožje crkve Sv. Martina, penjemo se napamet u njenom smjeru jer se ništa ne vidi zbog magle, a potom pomalo sablasno, svjetla lampiona s groblja počinju izranjati iz tame. KT-12 je odmah desno nakon što se uđe u groblje. Uočavamo je odmah, ali ponajviše zbog toga što je Antonio ne tako davno bio ovdje.
Spuštamo se na cestu i još jedno kratko vrijeme nastavljamo trčljivom cestom, a onda opet nisko šipražje, šumarci. Noge su nam mokre, no srećom magla popušta. Staza je jako loša, dugo ovdje nitko nije prošao i sa zebnjom čekamo svjetla zaseoka Grižići i crkve Sv. Mihovil, gdje trebamo izbiti. Zaseoci se izmjenjuju, a mi gubimo energiju po tim diljskim stazama, koje su noću dodatno teške. Konačno izbijamo opet na asfalt, u selu Grgurevići i malo vraćamo ritam. Sad već znam da ni ponoć neće biti naše krajnje vrijeme. Trkačke dionice su kratke, a ova šipražja nas jako usporavaju. Nakon asfalta na kratko vrijeme dolazi tvrda makadamska cesta, a onda opet šuma. Odmah na ulazu stoji crvena tabla s upozorenjem o porušenim stablima i teškom putu sve do Grbavke, no bilo je to i dulje, sve do Vidovog brda. Dio od Vidovog brda do Pljuskare nije dug, ali staza koja je bila ispred nas doslovno je neprohodna. Tu je Antonio zastao, pogledao u mobitel i kad nas je sustigao samo je rekao “Ekipa, imam loše vijesti.“ Ja sam rekao da šuti. Znao sam da je napokon skužio da imamo do kraja više od planiranog, ali vidjevši Jasnu koliko se muči, želio sam je zaštititi od dodatnog stresa. Antonio je shvatio i pričom smo probali skrenuti temu, no Jasna je shvatila i pitala što to krijemo od nje. Nije bilo svrhe muljati, no odlučio sam zatajiti ukupnu dužinu pa sam rekao da ipak imamo malo više od predviđenog. Na Vidovom brdu, uvidjevši koliko je staza u lošem stanju, odlučujem promijeniti rutu koristeći iskustvo s utrka i predlažem da idemo cestom koja će nas dovesti pod Pljuskaru. Duže je možda kilometar ili dva, ali trčanjem smo brži i bit će nam lakše. Mijenjamo smjer i stvarno, čim potrčimo, postaje lakše. Navikli smo na duga trčanja i to je nama nekako prirodnije kretanje. Za manje od pola sata smo ispod Pljuskare (KT-13). Penjemo se prema njoj utabanom stazom i za pet minuta smo kod nje. Konačno! Već je prošao jedan sat iza ponoći i žurno idemo dalje. Nakon kratke zavrzlame oko smjera, odlučujemo se na donju makadamsku cestu. Jasna se teško kreće i radije biramo duži put, ali put koji je trčljiv. Ciljamo se probiti do planinarske staze koju koristi lokalna ekipa iz Broda u svojim aktivnostima na MTB biciklima ili stazu lige “Kotlić“. Nekoliko uspona zaredom prehodavamo i dolazimo do dijela gdje bi trebalo skrenuti, ali nema puta. Oko nas su naslagane ogromne količine drvene mase i strojevi šumarije. Pažljivim obilaskom oko strojeva vidimo da je veliki buldožer parkiran točno na stazu i s te ceste se ne vidi, pogotovo sad kad je noć. Zaobilazimo stroj i evo nas na utabanoj i čistoj stazi koja nas vodi ravno do antene odašiljača, a onda asfaltom još par kilometara nizbrdo do Pl. doma Đuro Pilar. Jasna tu uzbrdicu jedva hoda, Antonio ju lagano pridržava pod ruku pa tako izmučeni, stižemo pred dom nekoliko minuta prije tri sata.
Slika koja govori više od riječi
Martina nas je čekala budna. Spremala je spavaonicu doma u kojoj su bili radovi, pripremila večeru, krevete i kad smo došli, unatoč umoru jedemo. Jasna nije mogla sama izuti tenisice, pa joj Martina pomaže uz bolne Jasnine jauke, a ono što vidimo nije dobro. Donji dio noge oko zgloba jako je otečen, a kako se hladi, Jasna ne može normalno hodati. Daje se naslutiti da neće moći dalje, ali ipak se nadamo. Želimo da uspije sve u komadu s nama istrčati. Otuširani, umorni i nahranjeni idemo u krevet, svatko sa svojim mislima, samo što ovaj put nismo sretni. Ne možemo zaspati.
Poslije pet sati, Antonio i ja slušamo Jasnu kako jeca u svom krevetu. Taj osjećaj bespomoćnosti razdire nas obojicu. Dižemo se bez ijedne minute sna, ja kuham kavu, jedem doručak (Martinin sutlijaš s jabukama iliti rižu na mlijeku), pa čaj i tako redom. Prevrćem ruksak, znam da mi za zadnjih 35 km ne treba previše, pa ga brzo pakiram. Antonio također, a Jasna dolazi do nas i njene oči govore sve.
Pokušajte zamisliti kako se osjećala! Mi smo vidjeli i osjećali sve to. Tek trideset i pet kilometara do cilja, a ona ne može dalje. Samo jedna, zadnja kontrolka Čardak (KT-15) za Jasnu danas ostaje nedostižna. Tješi nas činjenica da obilazak nije uzaludan – za tjedan ili dva doći će ona ovamo i završiti taj dio, pa time i kompletirati obilazak. Ipak, ovo je bila velika želja svo troje – kako smo započeli tako i završiti.
Na kraju tog trećeg dana opet smo premašili uspon preko 3000 metara i čak 102 kilometra smo nakupili u nogama. Puno zaobilaženja rutu je učinilo dužom.
Uskoro tog jutra, dolazi domaćin Josip Zubak, s kojim malo razmjenjujemo doživljaje i iskustva, zahvaljujemo mu se na gostoprimstvu i Antonio i ja krećemo dalje. Martina ostaje pospremiti stvari i pobrinuti se za Jasnu, a za dalje ostaje dogovor da nas dočekaju na cilju, kod planinarske kuće na Boroviku.
Na pl. domu Đuro Pilar s domaćinom Josipom Zubakom
1. studenoga 2024., kraj
Krećemo lagano. Uspon po asfaltu nam pomalo godi te vrlo brzo hvatamo ritam i trčimo. Brzo prolazimo lijep i živopisan dio vikend naselja iznad Broda. Spust prema Rastušju ide bez problema, jedina novost je rosa koju prošla tri dana nismo imali, a taj “mokri“ dio traje do ulaza u šumu, gdje se put postupno počinje penjati u smjeru Ljeskovih voda. Staza je dobra, čista i dosta trčljiva pa brzo napredujemo. Iznad Ljeskovih voda nastavljamo direktnijim putem prema Čardaku (KT-15). Želimo ovo završiti, osjećamo iscrpljenost, a sunce opet grije prilično jako za ovo doba godine. Zadnji uspon do Čardaka prolazimo bez poteškoća te tih 16 kilometara dotamo prelazimo za dva sata.
Kameni stup na Čardaku
Zadnja je to kontrolna točka na našem putu i ostaje još dvadesetak kilometara do Borovika. Spuštamo se prema cesti Ruševo – Đakovo, iznenađeni kako je ovaj dio čist. Najviše se bojim dijela neposredno prije izbijanja na cestu, jer zadnji je put to bilo zaraslo pa sam razmišljao o trčanju pored staze u šumi. No, iznenadio sam se! Šumski put je očišćen, nema nikakvih prepreka i suh je, tako da taj dio prolazimo bez problema. Nakon prelaska ceste ostaje još dio koji je nepoznanica, put prema Vrgnju.
No, netko je nekoliko dana ranije prošao cijeli daj dio s traktorom i tanjuračom “izravnao“ put. Nije baš trčljivo i za naše bolne noge svakako ne dobro, ali rubnim dijelom je ipak OK. Izbijamo na čistinu, ispred nas je velika drvena nadstrešnica, dio zvani Vrganj. Sad oštro skrećemo udesno širokom makadamskom cestom i nakon jednog kilometra opet ulijevo, prema Vučjoj glavi. Trčljivo je pa to prolazimo prilično brzo. Na izlasku iz tog šumskog dijela, pred nama je rampa i poznati ljubitelj prirode znan pod pseudonimom Lacius Malinois, sa svojim psom. Pozdravlja nas, fotka i obećava da se vidimo u cilju. Konačno, taj dosadni dio po asfaltu koji moramo trčati u smjeru Paučja pa do izlaska, ovom nam prilikom i nije toliko težak. Naše noge zaželjele su se čistog i ravnog terena. Ubrzo, prema nama trči naša ekipa Djece iz Šume, Dunja Dujmović, Damir Weber i Krešimir Valentić. Teško je opisati tu sreću prilikom susreta, jer nakon tri dana patnje, muke i iščekivanja ovo nam je kao povratak u civilizaciju i razgovor s njima uvelike nam olakšava tih zadnjih sedam kilometara. Nevjerojatno koliko smo to brzo prošli trčeći s ekipom. I onda zadnji spust, Planinarska kuća Borovik je ispod nas, Lacius nas već čeka, a tu je i ostali dio naše ekipe.
Tu je sve krenulo
Čeka nas naša Jasna, suputnica i supatnica, što je posebno emotivan trenutak za nas. Tu je i njena seka Vesna Janković koja nas je također stalno ohrabrivala porukama. Zagrljaj s njom je kao i da grlimo našeg Benđu, čovjeka kojemu smo ovo posvetili i koji će u svakoj našoj sljedećoj ludosti biti u našim mislima i srcima. Dolazi i Martina, naš suport, oslonac, osoba bez koje bi ovo teško bilo izvedivo.
16. studeni 2024.
Već nakon tjedan dana, naša se Jasna oporavila. Oteklina je nestala i nakon nekoliko uspješno odrađenih laganih trčkaranja donosi odluku o završetku svoje avanture. Tih 35 kilometara, zadnja kontrolna točka Čardak čeka je s nestrpljenjem. Dogovor nije trajao dugo. Zbog specifičnosti rute odlučujemo nas troje – Jasna Plemeniti, Krešimir Valentić i Damir Kligl – krenuti s točke gdje je Jasna stala, s Pl. doma Đuro Pilar, a Martina Maloča i Damir Weber krenut će s Borovika nama ususret. Nakon tjedan dana hladnog i maglovitog vremena, vrijeme nam se opet smiješi. Sunce se probija već na startu i vrijeme, iako svježe s dosta rose ujutro, postaje idealno za trčanje. Jasna i Krešo izmjenjuju se u vodstvu, dok ja iza pratim u maniri pravog navigatora. Tek povremeno ih usmjeravam na dijelovima gdje oznaka nema ili su ih posjekli šumarski radnici.
Na Čardaku smo za malo manje od dva i pol sata, a sreća na Jasninom licu neopisiva je. Nekoliko fotki i idemo to završiti.
Jasna: “Čardak je moj!“
Već nekoliko kilometara kasnije, pred nas izbijaju Martina i Damir, iznenađujuće brzo. Očito je i njima godio lijep dan, pa su trkački čiste dijelove išli vrlo brzo. I sad, svi zajedno lagano idemo prema kraju. Brzo prolazimo Vrganj, te Vučju glavu nakon koje izbijamo na asfaltiranu cestu i sad dolazi dosadnjikavi dio, cesta kroz Paučje. Zadnja dva kilometra ne želimo ići makadamskom cestom, nego skrećemo prema planinarskom putu koji nas spušta ravno na Pl. kuću Borovik.
Jasna nije mogla poželjeti ljepši rođendanski poklon od ovoga, a mi smo sretni što smo joj mogli uljepšati taj dan.
Za ovu su nam dionicu trebala 4:27 sata, a nakupilo se tu i 788 metara uspona.
Damir s majkom Rozikom
Uz njihovu pomoć sve je bilo podnošljivije
Od izuzetne su važnosti za ovaj projekt bili svi koji su pružili smještaj te okrepu, kao i bilo koji drugi oblik potpore – Sveučilišno planinarsko društvo Altius, Daniel Križanec, Marika i Ana Marić iz Little house on Papuk, Planinarsko društvo i dom Petrov vrh i Darko Štampf, Planinarski dom Omanovac i Dejan Nagy Deki, Planinarsko društvo “Dilj gora“, njihov dom “Đuro Pilar“ i Josip Zubak, Otmar Tosenberger i Planinarsko društvo “Đakovo“ s dočekom pred njihovom kućom “Borovik“. Zahvale idu i Krešinoj mami, Marici Valentić iz Češljakovaca na kolačima i ustupljenoj kuhinji, Damirovoj mami Baki Roziki na dočeku u Crkvenim Vrhovcima; Robertu Hofmanu, Goranu Vučkoviću i Kotlićarima, Goranu Jurekoviću, te kolegama iz ekipe Krešimiru Valentiću i Damiru Weberu na podršci i okrepama na stazi, kao i ostalim DiŠ-ovcima na bodrenju i bdjenju.
