Slavonski planinarski put, dužine cca 300 km (svaki uređaj mjeri svoju udaljenost), nastao davne 1957. god, u zadnjih par godina ponovo dobiva svoju popularnost izgubljenu tijekom godina rata i poslije rata.
Obuhvaća područje Dilj gore, Krndije, Papuka, zapadnog Papuka, Psunja, Babje i Požeške gore.
Početna i zadnja točka hodanja je planinarski dom Petrov vrh, a sama obilaznica ima 35 kontrolnih točaka.
Sama staza prati većinski grebene navedenih planina, tvoreći prsten. Grafički prikaz njenog visinskog profila izgleda kao prikaz ekg-a 😅, što dokazuje i činjenica da se visinska razlika penje i do preko 10000m, unatoč tome što najviši vrh ima svega 984m.
Staza je zahtjevna, prolazi kroz gusta šumska područja, šumske vlake, tek poneka polja.
Vrhovi su većinom duboko u šumi, koja je nekad toliko gusta da se čini kao da je sumrak.
Iako ima mnogo objekata na trasi, sami tempo hoda i konfiguracija terena, planinaru ne omogućava uvijek sigurno noćenje u njima, već po prilici i mogućnosti, u šatoru.
U svojih 12 dana na stazi, u šatoru sam spavala 6 noći, a 5 u domovima.
Životinjski svijet je bogat, trenutno je sezona mladunčadi, pa je time bilo i puno opasnih kontakata (puno previše 😅).
Staza je predivna, divlja, iskonska. Zahtijeva jako dobru fizičku kondiciju, te čvrstu glavu.
Također, potrebno je veliko planinarsko iskustvo u orijentaciji, snalaženju i navigaciji (dosta područja je slabo označeno, što zbog sječe, što zbog bujnog raslinja).
Bez svega navedenog, nikako se ne upuštati u ovu avanturu.
Tatjana Šavorić
Pregled Tatjaninog puta donosimo u nastavku kroz njenu foto priču:
(klikom na sliku otvara se velika fotografija)
01.05. dolazim vlakom u Brod i penjem prema domu Đuro Pilar. Odabirem njega kao početnu točku zbog kraćeg prilaza početku staze.
Ushićena slikam svoju prvu markaciju.
Hej! Pa ja hodam SPP 😮
Brodsko područje obilježeno je životima D. Tadijanovića i I.B. Mažuranić. Postoji simpatična staza “Od Ivane do Tadije”, koja prolazi i dječjim igralištem “Šuma Striborova” gdje se nalaze ovakvi drveni i oslikani detalji iz bajke.
Silazak u Rastušje, rodno selo D. Tadijanovića.
Cijelom stazom nalaze se ovakvi i slični drveni mostići. Iako djeluju kao da ih je radio tim iz Aje to, vrlo su sigurni i stabilni. 😉
Od ove table započinje moja prava avantura. Već po ulasku u prvi šumarak shvatila sam što je moćna proljetna slavonska vegetacija. Upotrijebila mačetu, tražila markacije i ugazila u prvi blatni glib 🙂
Izvor Bazovac izvire iz dvije stare spojene bukve.
Sama staza obiluje izvorima, koji su većinom dobro održavani i čija voda je sigurna. Naravno, uvijek treba pregledati okoliš, upotrijebiti vlastito nahođenje, procijeniti…
Ova voda je bila divno i hladno osvježenje nakon takvog vrućeg dana kojeg sam imala. ❤
Drugi dan, putem kroz šumu, nailazim na ovaj čudni spomenik.
Ako izuzmemo novijeg autora šahovnice, ostaje pitanje kada i kome je napravljen, na njemu nema table i nema obilježja.
Većina staza su ovakve šumske vlake. Ova je bila u najboljem izdanju.
Uokolo tebe je divlja, gusta i iskonska šuma.
Pogled na carstvo Krndije. Pribojavala sam se njezine pustoši, ali na kraju je ispalo da je ona bila najmiroljubivija, mnoštvo srna i pokoji jastreb.
Planinarska kuća Krndija na Londžici, bila je prva točka obilaznice pri osnutku SPP-a.
Kuća je odlično uređena izvana i bila je moj divni dom za šator drugu noć.
Treće jutro napuštam Londžicu i odmah imam problem. Originalna staza kroz šumu preko pruge je zarasla u divlju kupinu, strma je i s nepreglednim markama. Nakon 10ak minuta probijanja odlučujem ići okolnim putem makadamom koji je posječen i blatan, beskonačan. U nekom trenu se prema gps tragu planinarska staza spaja s njime, međutim na terenu to nije vidljivo.
Nakon dugo traženja, konačno se uspinjem prema šumskoj stazi i nastavljam prema Ivinim vrelima..
Srećom ostala sam na Londžici spavati, ovo mjesto ne djeluje primamljivo. Derutno je i puno smeća…
Iz originalnog vrela, dva su kanala provučena za klasičan izvor. Oba su puna i voda je odlična.
Bedemgrad. Ostaci kule s kraja 13.st.
Okoliš je predivno uređen u odmorište velikim trudom ekipe našičkih planinara.
Lončarski vis, vrh poviše Bedemgrada, bez prepoznatljive piramide, ali ima repetitor 🙂
I ima zanimljivo strmi silaz (ili uspon) 🙂
Prvi od mnogih susreta sa jezerima na stazi, odnosno šumskim vlakama kojima prolaziš.
Zbog guste šume i malo svjetla, postoji vrlo malo cvijetnog bilja…tako da je ovo dragocjena fotka ❤
Kad si iznad Kutjeva…evo imaš i planinarsku stazu vinogradima 🙂
Dobra voda. Izvor i derutno izletište. Voda je zagađena i vrlo rijetka..betonski spomenik porušen. Bilo je već kasno popodne i ovo mjesto me je totalno deprimiralo. Najviše potencijal koji nudi da bude prekrasna odorišna točka.
Sječa i masakr na putu prema Petrovom vrhu krndijskom. Potpuni genocid cijelog vršnog područja i srećom je staza logično ravna, inače bi vjerojatno još tamo lunjala…
…a ovako bi trebalo izgledati u svom prirodnom stanju…
…i onda kao nagrada, prekrasan greben prepun tek procvale brnistre..kako se ona tu našla ne bih znala..ali je predivna, bujna i mirisna..
Šteta što joj nisam uspjela uhvatiti žućkastu boju pupa…
Pogled prema cijeloj Krndiji sa jako strmog uspona na Petrov vrh
Na vršnom dijelu sam ušla u gusti oblak, koji se zgušnjavao sa usponom, tak da su zadnji metri predd vrh bili jako izazovni. Jaki nagib, sklisko blato i gusti oblak su dobitna kombinacija za nesreću..srećom, uspon kratko traje 🙂
Petrov vrh. S njega se po grebenu za 1h može doći na Kapovac gotovo ravno, međutim SPP oštro spušta dolje prema Duzluku. Tu je gubitak i ponovni uspon od gotovo 600m.
Bila sam jako sretna gore 😃
Spustila sam se prvu polovinu puta i uputila se prema izvoru Iskrica, međutim..ovdje u ovoj magli je državna cesta, ja sam čula aute, međutim nisam ih vidjela. Vidljivost je bila nekih 10ak m. Srećom na samom izlasku na cestu, nalazi se lijepo uređen Petrov vidikovac, koji uz klupe nudi i ograđeni travnjak koji mi je bio dom treću noć.
Po takvim uvjetima teško da bih uspjela naći ulaz u šumu i spustiti se kroz nju do izvora.
Drugo jutro ponovo zahvalna dobroj sinoćnoj odluci zaključujem kako ovdje uz izvor Iskrica ne bih imala nikakvu komociju za prenoćiti.
Sve uokolo je strmo i puno otpalog drveća.
Ali je voda odlična.
Manastir Orahovica, sv Nikola iz 15st. nalazi se na još 20ak minuta spusta šumom od izvora.
Predivno i održavano zdanje.
Jezero Orahovica.
U tijeku je izgradnja hotela i bungalova, vjerujem da će slijedeće godine vrvjeti turistima.
Po spustu od manastira do Duzluka, ostavila sam ruksak u obližnjem šumarku i unutar pola h, odjurila do Orahovice, obavila kupovinu dodatnih namirnica (čitaj piva) i vratila se natrag. Vrlo je blizu staze i praktično.
Na samoj cesti uz jezero postoje uređene stube kojima počinje ponovni uspon na greben. Prvo Ružica grad, pa Stari grad i onda vrh Kapovac.
600m čistog penjajućeg užitka 😃
Ružica grad iz 14 st, ogromno i super održano zdanje, sa predivno uređenim okolišem.
Vrh Kapovac.
Kako se približavamo Papuku, tako se pojavljuju nove moderne piramide koje mogu biti odlično sklonište (i prenoćište) 😉
Strmi spust prema vrhu Javor, gdje sam provela svoju četvrtu noć, zaklonjena na drugom katu piramide. Stepenice sam dodatno zagradila nekim otapalim granama, jer su mi cijelo popodne kroz šumu društvo pravile mame lisice glasno alarmirajući svoje mlade na opasnost (mene 😁)
Njegovo visočanstvo Papuk 🥰
Putem prema Javoru, nalazi se i ovaj izvor. U blizini je lovačka kuća koja je provukla cijevi od izvora do špine ispred kuće i zatvorila vodove kad ih nema, tako da na taj izvor nemojte računati. Morate se dobro natočiti u Orahovici.
Uz ovakav zalazak sunca ljepše se spava.
Javor 🥰
Mnogo je ovakvih usputnih vrhova po šumama, nemaju žigove 😄
..i mnogo svetišta.
Ovo me je posebno ganulo, jer ima citat “Isus: Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti..”
Vrlo prikladno i vrlo nadahnjujuće..sjetila sam se tog citata mnogo puta u tijeku hodanja 💚
Papučke šume 🤩
Prekrasna domobranska nadstrešnica sa torovima za konje da i oni odmore, na putu za Češljakovački vis.
Inače, jedna od ljepših slavonskih staza..
Vrh Češljakovački vis, nema kt žiga, a hps žig je dolje 50ak m niže na stijenama.
Sa Č. visa se ponovo strmo spušta (pripaziti jer je vršni dio također jako posječen i prepun bačenih debala) na planinarsku kuću Lapjak i onda ponovo strmo uspinje prema Starom gradu i vrhu Lapjak.
Dom je zatvoren i otvoren, ali bazeni i restoran Shuuuma su otvoreni i svi su dobrodošli.
Onaj divan uspon na Tauberove stijene, sa ogromnim ruksakom je divno iskustvo 😅
..ali je zato pogled od milju dolara 🤩
S obzirom da me “hotel” Jankovac odbio primiti, ostala sam na Nevoljašu i na kraju imala fantastičnu noć 🤩
Od Jankovca sam se ipak odlučila za greben Kovačicu jer sam htjela vidjeti partizansko groblje..na kraju sam imala odličan uspon, divne povijesne detalje, kao i ovaj fora most 🤩
Uspon je oštar, pravi grebenski, sa starim tablama koje ukazuju na istoimeno groblje.
Nažalost, devastirano…šteta što je nob postao sramotna stvar..
Ovaj uspon ne treba puno opisivati, ali na njemu sam srela bračni par u 80ima, koji su se spuštali s vrha. Gospodin je imao 40 godina staru obilaznicu vrhova sfr Hrvatska i falio mu je žig Papuka. Gore nije našao putokaze za prema njemu.
Kako sam vidjela, a i samoj mi je bilo mrsko vraćati ih gore, uputila sam ih na makadam i obilazno.
Na kraju sam ih srela kod žiga Papuka, sretne jer je ostvario svoju želju.
Bili su zahvalni i sretni. A ja još više gledajući njihovo uživanje u malim grande stvarima ❤
Nu ga, svijetli u daljini, moćni Papuk
Na putu s Papuka, sklonište Kneževa voda. Izvana hotel, unutra tuga.
Kao i svugdje u Hr, sve što je otvoreno, začas se devastira…
Ali je zato klupa uz kuću bila odlična lokacija za ručak 💚
Uz sklonište je i izvor…
…kojeg je neko teškim znojem davno izgradio kamenim kockama uz pripadajuće klupe, danas naravno zapuštene…
…ali su si dali truda složiti špinu iz jezera punog mulja, žaba i smeća…aje to majstori 😅
Na ovaj izvor naravno ne računajte 🙃
..i ponovo stablo vrh u šumi 🤩
Bez žiga 🙃
Sreća što napuštam Papuk i idem kod Ljilje u Casablancu na pivu se vidi u mojim očima 🤩
…ali prvo je trebalo obaviti kt Lom, stablo vrh koji ima žig sa fantastičnom kontrukcijom za male žene.. srećom, ima kamenja u okolici, pa sam se snašla 🤣
…stara nostalgičarka u meni obožava ove stare table…💚
Divna sunčano livada…raj…a pod tom divnom engleskom travom milioni tragova papaka, bjež 🤣🤣
Jezero Zvečevo…tragovi nekih boljih vremena…odmaralište devastirano..ograda štiti od nekoga…tuga..
Moj ritz, moj najbolji klub u svemiru 🤩
Ja i Medo pas, koji me s ceste doveo, bez signala i mreže kao takve ispijamo pivo i osjećam se ko na Baliju.
Život je lijep, Ljilja razgovorljiva, a ja nemam pojma di ću spavati 😁
Ali gle, na samoj cesti, predivna geo točka parka, sa puno sadržaja o povijesti kraja, klupama, strehama, koševima za smeće…
..i mrak lokacijom za šator.. plus, tu je probijena ograda, pa se može do jezera. Meni je već bio mrak..ali dobro je znati za kupanac 🙃
Jutro poslije, staro Zvečevo neprohodno, ne pomaže ni mačeta za kupine, pa simte, tamte, ajmo preko Djedovine.
Nestvarna lokacija i prekrasno održavan okoliš…s njega sam se spojila na originalnu stazu nešto višlje gore kad sam se uspjela probiti kroz vlaku punu drveća i blata..
Bilo me podsjetilo na izvor…nije, obično stablo vrh 🤣
..u tom dijelu markacija nema ili su ovakve 🤣
Kestenova poljana, predivan greben koji mi pokazuje gdje još danas trebam popeti, a ja tražim kt Ljutoč, kojeg nemam na gps-u, ali znam da je na koti 697 🤣
Na kraju ga nalazim u srcu šume, na spomenutoj koti..ali bez žiga..
I već luda, sjedam na neko malo deblo i uočavam crvenu najdražu kutiju nasuprot stablo vrha, u žbunju, gotovo neprimjetnu 🤣
…onaj vertikalni horor prema Crnom vrhu..nije fora penjati tu vertikalu sa onakvim ruksakom na leđima 🙃
…moglo bi to i bolje…
Divno sklonište, bilo je potrebno puno truda da se ono postavi na vrh takvog grebena, danas naravno potpuno devastirano iznutra, nikako zdravstveno sigurno, čak ni u najgoroj nuždi..
Greben je divan, mahovinast i zelen. Piramida je za vrh Vrani kamen, neobična je po tome što je zidana od kamena iz okolice….u to neko doba, to je bio lavovski posao..šteta što hps ne prepoznaje taj trud i postavi ga kao važećeg člana vrhova 😒
Magično mahovinasto kamenje…ovdje sam mislila na moju Meli i koliko bi uživala ovdje 💚
Unatoč piramidi, kt je nešto niže uz gromade kamenja, na prekrasno umirujućem mjestu 🥰
Petrov vrh i dom….ovdje nisam znala kakav horor me čeka na makadamu do doma. Vječni valovi panonskog mora…
…i malo čarobnih staza 🥰
Kako je Petrov dom prva i zadnja točka SPP-a, ovaj znak mi je bio demotivirajući iz mnogo razloga 😅
…i konačno piva, konačno krevet, nakon 7 dana…
Taj dan je je bio memorijalni dan za pokojnog člana Slivu, nisam ga znala, ali nekako sam osjetila da bi i on odobrio moj dolazak u taj trenutak.
Dugi, domar, tko ga nije upoznao, mora. Domaćin i ljudina. To je dom u kojeg ću se uvijek obavezno vraćati.
Hvala ti ❤
Cijelu noć je bjesnjela oluja. Jutro poslije, borba sa nabujalim rijekama, slomljenom i zaraslom šumom, dan u kojem ionako imam previše sati hoda..samo se dodatno produžavao.
I onda, metalni čvrsti most, Sliva ga je napravio , njegov duh mi ga je poklonio. Bilo je vrlo zanimljivo gledati sa strane moje pokušaje ulaska i izlaska s mosta sa ruksakom koji zapinje, a most se njiše 😅
Divna polja, zar ne?
Bez gps-a i osjećaja za orijentaciju, ne bih nikad našla stazu 😆
Predivan kanjon manastira Pakre…navodno kroz 20 min ga prođeš, ja sam u njemu bila 2,5h…mačeta i probijanje kroz trninu, mulj i zapletene grane…
Ovaj prizor me skoro rasplakao, osjećala sam se kao da sam izašla iz nekog meč ringa, iz amazonske prašume 😅
Sami manastir je lijep, uz njega teku i spajaju se dvije divlje rijeke Pakra i Bijela, i taj tok je predivan..
Vrelo vode uz sami manastir je dobro, voda odlična 😀
Kao i ovaj izvor koji se nalazi cestom niže na malom odmorištu podno malog Javornika..
Ali je srculence 🥰
Ovako izgleda čovjek koji nakon kišne noći prolazi dijelom Javornika, gdje šumarska radi ceste, razbija i ruši sve živo, gdje nema markacija..ovakav dolaziš u popodnevne sate u Španovicu, malo selo sa par kuća…
Ovdje sam shvatila da se približavam Psunju, mjestu koje sada trenutno vrvi divljim svinjama, svaka krmača ima sigurno 5 mladih…i gotovo je nemoguće proći šumom, a da ih ne sretneš barem desetak puta…
U Španovici odlučujem pojuriti u mrak do Omanovca. Imam malo vremena, ali ne želim noć provesti okružena svinjama.
Gotovo sam otrčala do Čaklovačke kule, čija staza mi je druga najljepša na cijelom spp-u.
Mahovinasta, raznolika i zanimljiva.
Prekrasni kanjon rječice Rakovac 🤩
Dok se ja povremeno uz trčanje divim pogledima, moj prijatelj Ivica zove dom i Dakija da stižem, da ne brine.
Ićo moj, bez tvoje podrške i zajebancije, taj dan bi bio puno teži 🥰
…a dom me dočekuje 🥰
…veli Daki, većina nakon ovog danas siđe sa staze….ne i ja dragi moj, ne i ja, sutra sam na Brezovom polju 🤩
Uz noćne zvukove roktanja po livadi doma, jutro nad Pakracom navješta kišu..
…a ja jedem kao da mi je zadnje u životu 🤩🤩
Daki legendo, od ❤ hvala što si pobrao sve iz frižidera 🤣
Čiča Tomina koliba, mjesto oko kojeg je odjekivalo roktanje i režanje mama krmača…mjesto gdje sam zaista mislila da neću moći dalje.
I opet onaj Zmajka inat, sklopila štapove, u jednoj ruci suzavac, u drugoj petarde, i ajmo 🤣🤣
Stari dom J. Svobode izgrađen 1937. godine, izgorio u 2. sv ratu, početkom 2000ih je očišćen okoliš i danas je lijepo odmorište….dok ne slušaš borbu veprova 🤣
Vrh Brezovo polje, najviši vrh Slavonije…slika govori više od riječi….
Sa čežnjom gledam u Požešku goru i bukove šume, što dalje od svinja koje me okupiraju cijeli dan…
Jezero Strmac na koje sam došla preko kanjona Jastrebinac, nakon što su mi gotovo nakon pola prijeđenog puta preko Božikovačke kose, put prepriječile tri krmače sa vrtićem djece. Morala sam se vratiti uz brijeg i spustiti kroz kanjon.
Na kraju je to ispala bolja verzija, prvo zato što je kanjon prekrasan i izazovan, pun stijenja i vode, odlično markiran, a svinja nije bilo nigdje. Očito se boje vode 😆
…i moja divna kućica Strmac na kojoj sam se družila sa mojim anđelom Krešom, koji je htio pokositi cijelu dolinu 😅, kasnije uživala u samoći pored tople peći, oprala sebe i odjeću i konačno se rekuperirala poslije borbe sa svinjama 😇
Uspon iz Strmca prema Baćin dolu je bio problematičan zbog porušenih stabala i slabih markacija. Vidjevši u kakvom su stanju rijeke zadnja dva dana, na livadi na grebenu odlučujem se za makadam koji vodi prema Opatovcu. Gotovo je iste dužine, blato je isto, ali…
…ima prekrasan betonski most. Nastavak je po cesti kratko, 3km i u Baćinu si. Ponovo dućan, doručak i uspon dalje..
…prema prekrasnoj kuli Gračanica 🥰
Kula očuvana, općenito je cijeli okoliš uređen 🙂
Ovako 🤩
S Gračanice je ponovo strmi spust na Piljanu i strmi uspon na Maksimov hrast.
Kiša me lagano pere, markacija gotovo nemam, navodim se logikom.
U kanjonu, po gps tragu, ovakva situacija, kiša je odnijela prijelaz. Ponor je dubok preko 1m, nema šanse prijeći.
Skidam ruksak, šetkam uzvodno, nizvodno, nema rješenja, voda je duboka i divlja.
I sjetim se, Ivančica je pričala nešto o lijevom skretanju po silasku.
Tamo je most, neka stara marka, da, spajaju se dvije rijeke (po opisu iz dnevnika) i gle, mogu proći…istina ne bez sklizanja gojze o mokri kamen i uranjanja u ledenu vodu…
Ali imam stazu, predivna ugodno strma vlaka i za kratko sam na Maksimu.
Kiša se pojačava, Ivančica zove i ne dozvoljava da ostanem gore. Unatoč mojem uvjeravanju da imam sve, dobar šator, ona dolazi po mene i odvodi u svoju kuću na večeru i spavanje.
I srećom po mene, tuširanjem sam skinula desetine krpelja koje sam pokupila taj dan.
Večera i priča do dugo u noć. Ujutro u pola6, Goran me vozi gore da nastavim svoj put.
Križani moji, najdivniji ste, hvala na svemu ❤
Jutro poslije, kiša ne posustaje, kao da Slavonija plače za mojim odlaskom. Do podneva sam mokra, ali ovakvi prizori, toliko rijetki na spp-u vraćaju snagu 🤩
Brdo Klikun i veliko raspelo do kojeg vodi križni put od Požeške Koprivnice.
Taj dan sam vrlo malo slikala jer nisam htjela smočiti mobitel.
Staza je uglavnom cestovna, logična i dobro označena.
Rijeka Orljava i beskonačna cesta do sela Bučje.
Mala kapelica uz cestu gdje sam promijenila uloške u gojzama i obukla suhe čarape, omogućila mi je ugodniji hod dalje.
Brdo Glava nakon Bučja je beskonačna, iako većinski ravničarska staza, bila mi je teška zbog kiše, vlage i blata..
Kapelica sv Martina iz 13 stoljeća..nažalost zaključana..
Sklonjena od kiše pod lijepom nadstrešnicom uz groblje, oblačim treće suhe čarape taj dan i zovem Josipa da dođe po mene, jer trebam peć i sušenje..Ljudina kakva jest, dolazi brzo po mene i vodi me u dom Pilar na sastanak društva i spavanje. Neizmjerno mi je drago da sam te upoznala ❤
Drugo jutro nastavljam u bojama.. sunce me grije, šuma je vlažna, a ovaj puž me podsjeća na mene.. tako sam se i ja sa svojom kućicom penjala na vrhove “ravne” Slavonije 🤣
Boje su nevjerojatno zelene 💚
…a nebo govori, požuri…
Sklonište Pljuskara, na divnoj lokaciji, uređeno kao hotel za sve putnike koji se tuda namjere 💚
Diljani jako paze da njihove staze budu mala umjetnička djela 🥰
….i gotovo, ostavljam štapove u cvijeću za kraj 🥰
…dok gledam urbani Slavonski Brod koji će me povesti kući…
…nakon 12 dana, moj dnevnik je pun, a srce veliko kao Slavonija 💚