Kao dijete sam upijao dokumentarce Stipe Božića i drugih pustolova, priče iz dalekih krajeva našeg kutka svemira i potajno maštao i sanjao da ću doživjeti krajeve i ljude penjući se na planine koje nam život znače.
Početne planinarske korake na Krndiji ubrzo su zamijenili drugi krajevi, države i planine. Uvijek je bila čast na takvim vrhovima razviti zastavu svog PD „Krndija“ Našice i svog grada, sjetiti se odakle dolaziš i gdje si upio prva planinarska znanja. Kažu da ako se ne bojiš svojih snova, onda oni nisu dovoljno veliki pa je na svakom putovanja bilo i strahova i otvorenih pitanja koja su lebdjela iznad glave. No, kao i obično treba se samo usuditi i krenuti jer je toliko stvari kojih se bojimo tijekom života, a život treba živjeti.
Dojmovi s Kilimanjara su se slegnuli kao prašina poslije uskovitlanog vjetra koji nam je ledio obraze prema Stella pointu na završnom usponu. Zastor je spušten i ostalo je mnoštvo emocija koje je teško prenijeti u nekoliko riječi. Afrička priča iz države koja je kolijevka ljudske civilizacije ostat će bogatstvo naših duša i neizbrisiv zapis naših srca koji obogaćuje. Takva iskustva u svakom slučaju obogaćuju čovjeka i još jednom pokazuju koliko je Erich Fromm u svom poimanju odnosa imati- biti bio u pravu. Ako čovjek teži isključivo materijalnom, to ga i određuje i tko je onda on kad izgubi materijalno. Materijalne stvari nikad ne mogu transcendirati prave vrijednosti. Njegovo „biti“ znači i biti dio prirode, osjećati je, izražavati humane vrijednosti, voljeti, suosjećati, davati, izražavati se, pokazati altruizam i utkati sebe u društvo, tj. biti čovjek. Čovjekov život je stalno putovanje, a upoznavanje novih kultura, prirode i ljudi kroz prizmu planinarenja su stanice koje nam život ispunjavaju i pokazuju da shvatiti svijet znači postati i ostati čovjek.
Tanzanija je siromašna država ljudi bogatih duhom i humanošću kojima je priroda sve i koji su bogati unatoč za zapadne standarde, skromnom životu. Po dolasku u Tanzaniju odmah smo vidjeli koliko su iskreni, srdačni, topli i skromni. Kišne slike Afrike ubrzo je zamijenila vreva i gužva Arushe, drugog po veličini grada koji se nalazi u podnožju planine Mera, druge po visini u Tanzaniji. Kako su dani odmicali, toplinu ljudi pratilo je i sunce koje nas je grijalo nakon vedrih i hladnih noći podno snjegova Kilimanjara.
Machame ruta kojom smo išli jedna je od težih do vrha. Krenuli smo kroz prašumu i ulaza u Nacionalni park na 1800 mnv do vrha najviše samostojeće planine na svijetu. Na ploči s ulaza piše da nas do vrha Uhuru Peaka čeka 40 km, 32 h neprekidnog hoda te više od 4000 m visinske razlike u usponu što je na visinama iznad 3000 metara značilo da trebamo ići postupno i dobro se aklimatizirati. Na ovoj ruti spava se u šatorima, dragi nosači prenose višak stvari, hrana se priprema na planini i izlazi se iz zone komfora u svakom smislu. Mnogi uspon na Kilimanjaro podcijene jer se ne koristi alpinistička oprema kao inače na takvim visinama i na drugim planinama, ali i dalje postoji stvarna opasnost od visinske bolesti, morate biti dobro fizički i psihički pripremljeni, a i vrijeme se može okrenuti u sekundi.
Krećemo se prvi dan u planini kroz tropsku kišnu prašumu, a kiša nas natapa i potapa. Utjeha su nam veseli nosači i vodiči i njihovi stalni pozdravi. Prašumom odzvanja veseli pozdrav Jambo, Jambo. Kiša prestaje, ukazuju nam se majmunčići u krošnjama visokih stabala i stižemo do Machame kampa na 2800 m. Ništa nam ne nedostaje u kampu. Jedino su toaleti dosta prljavi pa je bolje otići u prirodu. Slabo sam spavao tu noć iako je bilo vrlo toplo u vreći. Niti ostatku naše četveročlane ekipe nije bilo drugačije.
Drugi dan prolazimo malo zahtjevnije dijelove s više stijena i puno manje vegetacije u kojoj se ističu velika drveća poput kaktusa. Krajolik je predivan, ali je dosta sklisko od jučerašnje kiše. Radimo pauze po potrebi i već smo na 3800 m u Shira Cave kampu koji je poznat po špilji gdje su nosači 80-ih noćili jer im je bilo zabranjeno spavati u šatorima koji su bili rezervirani za klijente. Ondje smo već na granici alpske pustinje pa vegetacije gotovo da i nema. Taman stižemo pred kišu koja je prva tri dana naše ekspedicije tempirana u poslijepodnevnim satima. Oko 14 h počinje i nakon sat, dva pljuska mijenja je sunce. Drugu noć pamtim po vrlo niskim temperaturama, zaleđenoj vanjskoj stijenci šatora, nimalo ugodnom osjećaju kad moraš izaći iz šatora u noći zbog nužde i vedrom nebu obasjanom s tisuću zvijezda koje osvjetljavaju snježnu kupolu Kilija. Sve se teškoće lako zaborave zahvaljujući sjajnoj ekipi nosača, vodiča i kuhara koji se brinu da nam ništa ne nedostaje.
Treći dan je još jedan u nizu aklimatizacijskih i penjemo se do Lawa Tower kampa na 4600 m. Sve prolazi dobro i s visinskom nemamo problema. Pole, Pole! Ostajemo ovdje nekih pola sata i spuštamo se do Baranco kampa na 3900 m s južne strane planine. Prolazimo sjajne pejsaže velikih biljaka poput ananasa. Sveukupno nam je za uspon i spust potrebno oko šest sati. Kamp se nalazi u dolini i platou okružen stijenama koje nas čekaju idućeg dana. Noć je vrlo hladna, ali naviknuti smo već. Spavamo sve bolje kao dani odmiču.
Četvrti dan je još jedna aklimatizacijski i pogled nam je usmjeren na osunčani vrh Kilija koji nas je uskoro čekao. Neki kažu da je četvrti dan i najteži iako nema puno visinske razlike. Penjemo se do točke na 4200 m i spuštamo do novog kampa na 4000 m, Karanga kampa. No, idemo konstantno gore i dolje pa nije bilo jednostavno. Pogotovo kad smo krenuli rano ujutro preko stijena koje su bile strme i zaleđene, a bila je gužva pa se ide u koloni i vrlo pažljivo zbog mogućnosti poskliznuća. Na ovoj dionici smo dosta koristili i ruke, a štapovi su bili višak. Svi kampovi su mravinjaci ljudi i šatora i svatko pokušava naći svoje mjesto s jednim ciljem, vrhom Kilimanjara. Četvrta noć prolazi mirno i osjećamo se vrlo spremno za cilj.
Peti dan idemo do završnog kampa na 4673 m, a to je Barafu koji je i ishodišna točka za vrh. Stižemo za otprilike 4 h, malo iza 12 h. Odlazimo još malo poviše do visine od 4800 kako bismo se još bolje aklimatizirali. Zavjesa oblaka je ispod nas i pogled puca na vrh Mawenzi koji je osim Uhurua i Shire treći vrh vulkanskog podrijetla masiva Kilimanjara. Vrijeme je vedro i sunčano, ali pojačava neugodan vjetar. Poslijepodne smo se odmorili u kampu i dogovorili da ćemo krenuti na završni uspon u ponoć. Čekalo nas je oko 1300 m uspona i 5 km puta. Ujedno je to i najteži dio što zbog visine pa se ide polako, što zbog eventualnog umora koji nam se nije dogodilo na usponu. Kako se približavalo vrijeme ustajanja, vjetar je nesmiljeno pojačavao i udarao stijenke šatora tako da se nije moglo spavati, a hladnoća je ulazila kroz vreću. Nevoljko ustajem iza 23 h. Dogovor je bio da je lagani doručak u 23, 40 i da u ponoć idemo. No, vjetar je srušio šator s kuhinjom pa je bilo nemoguće doručkovati i dobiti topli čaj. Od 60- ak ekipa u kampu te noći samo je 10- ak krenulo na završni uspon pa nije bilo ni puno svjetala naglavnih lampi kako to zna i biti. Prebacujemo se po šatorima i donosimo odluku da krećemo u 00:30 na uspon. U cijelom problemu s vremenom, ne mogu naći mobitel koji je negdje zakopan među stvarima u šatoru.
Krećemo na završni uspon, a vjetar nas baca kao i šatore u kampu. Sam vodič kaže dane pamti ovakvu vjetrovitu i hladnu oluju iako je bio preko stotinu puta na samom vrhu. Vedro je, vrlo vjetrovito i svatko je sa sobom u svojim mislima i u borbi s vjetrom. Vrlo je hladno, ali polako se penjemo. Ruke i cirkulacija slabo rade pa nitko ne fotografira svjetla naselja duboku u dolini i mračne obrise pomalo snježnog terena i vrha. Promrzli i umorni na Stella pointu smo iza 7 ujutro. Radili smo vrlo kratku pauzu za gotovo smrznutu vodu i čokoladicu koja je bila poput kamena. Sunce je već izašlo i u 8,15 minuta stižemo na vrh. Nismo se zadržali niti dvije minute i iako sretni, nema onog veselja i ushićenja jer su uvjeti neizdrživi na 5895 m. Važno je bilo samo nastaviti se kretati. Fotografiranje, ali bezuspješno jer je baterija zakazala što se zna dogoditi na tim visinama. Vjetar se nije niti u jednom trenu na spustu smirio i nakon malo više od 5 sati smo dolje u kampu na 4763 m. Veliki broj šatora ostalih ekipa su srušeni i umjesto da smo u miru ručali kako je bilo dogovoreno i odmorili bar na sat dva, na brzinu kupimo višak stvari i nosimo s ostatkom naše ekipe na 3100 m gdje nam je šesta noć.
Kako smo napredovali, vjetar se u nižim dijelovima planine ipak smirivao. Na 3100 metara ga gotovo i nije bilo. Spuštamo se Mweka rutom pa smo u sedam dana planinareći kružno prošli Kilimanjaro. Umorni i promrzli smo u 18 h dolje konačno. Večera i san su prijali svakom od nas. Tu noć sam najbolje spavao, a i bilo je dosta toplije od ostalih noći.
Ujutro, sedmog dana, nas je čekao tradicionalni ples s našom ekipom nosača i vodiča i lagani oproštaj. Konačno smo mogli uživati u pravom smislu riječi „Hakuna Matata“. Spuštamo se do Mweka ulaza u Nacionalnom parku nakon 4, 5 sata hoda i na visini smo 1600 metara. Sad smo mogli početi slaviti. Najprije smo se upisali u knjigu onih koji su došli do vrha, a vodič nam priprema diplome. Uslijedio je ručak, pivo i kupovina suvenira u obližnjoj suvenirnici. Ponovno gledamo slike Afrike kakve i znamo iz filmova, a to su gužve, prekrasna priroda i stabla banana na svakom koraku.
Ostale dane smo uživali u safariju. Prvi dan safarija bio je rezerviran za Nacionalni park Tarangire koji vrvi divljim životinjama, a drugi dan za Nacionalni park Lake Manyara s ogromnog neobičnim jezerom u središtu. Bio je to najbolji „lov“ ikad jer životinje su na svakom koraku i zauvijek ostaju na fotoaparatima naših mobitela. Promijenili smo još jedan smještaj u lijepom kampu uz jezero pa je sutradan uslijedio hotel, kupovina ostalih suvenira i lagani oproštaj s dragim ljudima koji su nas pratili na ovom putovanju.
Nakon gotovo dva tjedna evo nas u Kataru, u Dohi gdje smo turistički obišli čudesni i grad čije su zgrade izgrađene za 22. stoljeće.
Dva tjedan Afrike, ostvareni cilj i bogatstvo koje nosimo sa sobom put su u neke nove buduće avanture. Opet smo pomaknuli svoje granice i hvala svima koji su na bilo koji način bili dio našeg puta i pratili nas.
Hrvoje Tržić
