MLADEN VIDAKOVIĆ, rođen je 9. svibnja 1930.g. u Novoj Gradiški gdje završava osnovnu školu i Gimnaziju, a zatim upisuje Veterinarski fakultet u Zagrebu. Poslije druge godine studija uviđa da to zvanje nije samo liječenje životinja već i ubijanje, zbog suzbijanja širenja bolesti i nezgoda. Napušta veterinu i prelazi na Prirodoslovno-matematički fakultet. Po završetku studija dobiva mjesto profesora Gimnazije u svojstvu predavača biologije i kemije.

Za vrijeme reforme školstva i ukidanja Gimnazije premješten je u Školu učenika u privredi i zanatstva, koja kasnije postaje Srednjoškolski centar „Ivo Lola Ribar“. Predavao je i u Srednjoj medicinskoj školi „Radomir Kajganović“ iz Slavonskog Broda podružnici u Novoj Gradiški. Uspostavom Republike Hrvatske vraća se u Gimnaziju odakle odlazi u zasluženu mirovinu.

    U planinarstvo ulazi davne 1962.g. za predsjedničkog mandata Ilije Sokolovića-Mine, na nagovor tadašnjeg tajnika PD „Strmac“ Ilije Martića, njegovog sina Ivana, te Ivana Baretića i Franje Podobnika-Frante. Njegovi prijatelji su tada smatrali su da on, kao prosvjetni radnik i prirodoslovac, veliki ljubitelj Strmca i Psunja, može biti koristan u širenju ideje i pravila planinarstva i odgoju mladih ljudi za taj pokret okrenut prema zdravlju, sreći, druženju, čuvanju prirode i blagostanju.

    U početku prof. Vidaković sumnja u velike perspektive planinarske organizacije ali prihvaća njene ideje jer uviđa potrebu da u svijetu u kome živimo te ideje postaju realne, korisne, potrebne i prihvatljive kao na primjer ona o zbližavanju među ljudima nakon užasa drugog svjetskog rata i poslijeratnih godina.

    Već 1966.g. izabrali su ga za predsjednika i tu odgovornu dužnost obavlja od 1966. do 1978. godine, punih 12 godina. U početku svoga mandata Mladen uspijeva preko direktora Tvornice alata, ing. Josipa Sremca dobiti nepovratna financijska sredstva za kupovanje boje i kistova u svrhu konačnog i temeljitog rješavanja markiranja glavnih planinarskih puteva i staza na Psunju. Dio novca utrošen je za uspjele izlete na Plitvička jezera i Jajce. Od vojske dobiva besplatnu upotrebu kamiona za sudjelovanje na : „Petom sletu planinara Slavonije“ održanom 10. rujna 1967.g. u Orahovici pod popularnim nazivom „Susreti drugarstva“. Prema dostupnim informacijama na taj izlet više je išlo građana nego planinara.


    Predsjednik Vidaković je 1968.g. proveo 3 mjeseca na granici prema Mađarskoj. Kao rezervni časnik tadašnje JNA, hitno je mobiliziran u oklopne jedinice i poslan u regiju Donjeg Miholjca zbog zategnutih odnosa Jugoslavije sa zemljama istočnog bloka i prijetnjom ratom. Svi planovi PD „Strmac“ za tu godinu su otkazani.

    U godinama koje slijede, planinarstvo Nove Gradiške sve više gubi članove, a zabrinjava i gubitak interesa građana za planinarenje. Razloga je više, ali svi su povezani novim životnim uvjetima i mogućnostima povećanja standarda. Televizija je na velika vrata počela ulaziti u naše domove, a izgradnjom 150 m visokog odašiljača na vrhu Psunja i kvaliteta slike se znatno poboljšala pa je bilo zanimljivije gledati prijenose vrhunskih utakmica nego se preznojavati u usponima na vrhove planine. Osim toga država je počela davati povoljne kredite s kojima su ljudi počeli graditi nove kuće i popravljati staze. Vrijeme planinarskih akcija poslužilo je za vlastite potrebe. Ako i nisu pomagali sebi pomagali su susjedima i prijateljima. No to je bilo i razdoblje kada su se počele sve više otvarati granice Jugoslavije prema susjednim zemljama. Lakše se dobivala putovnica pa su mnogi odlazili na privremeni rad u Austriju i Njemačku. Ukratko, članstvo PD „Strmac“ je ostalo na predsjedniku i tri najvjernija člana. Zbog obaveza prema Planinarskom savezu u Zagrebu, međusobno su se dogovorili da svaki od njih plati članarinu za još jednog od bivših članova da se društvo ne ugasi i bude brisano iz registra. Ti ljudi su im kasnije taj novac višestruko vratili i pomogli u nabavci materijala za obnovu planinarske barake na Strmcu.


    Kriza je trajala godinama, točnije do 1978. godine, kada je uz pomoć Nikole Stojakovića i Miše Trifunovića uspio osigurati financiranje iz Saveza za fizičku kulturu te Općinskog saveza za šport i rekreaciju „Partizan“. Tada se vraćaju mnogi stari članovi, a upisuju i novi pa dolazi do vidnog oporavka.

    Osamdesete godine prošlog stoljeća bile su najbolje razdoblje u povijesti djelovanja PD „Strmac“. Upravo u tome razdoblju zasluge Mladena Vidakovića su najviše došle do izražaja. Ne samo da sudjeluje u gotovo svim radnim akcijama (rezanju građe, gradnji skloništa na Psunju, radovima na funkcionalnosti planinarske kuće na Strmcu i uređenju okoliša) nego je i idejni začetnik Psunjskog planinarskog puta i realizator te zamisli uz pomoć planinara PD „Psunj“ iz Pakraca i nekih članova matičnog društva (ing. Petra Matajčevića i Pere Ćorkovića). Bio je to golemi posao – trasiranje, markiranje, izrada kutija i žigova te njihovo postavljanje na kontrolne točke, tiskanje vodiča sa detaljima opisa puta, znamenitostima i zemljopisnom kartom i ucrtanim putevima kao i kraćim stazama. Na kraju projekt se morao prijaviti i dobiti odobrenje i financijske olakšice za kovanje velike i lijepe značke prema nacrtu Mladena Vidakovića. U tome dijelu poslova iskrenu pomoć i podršku mu je pružila Neda Ritz iz Ministarstva prosvjete i kulture. Svečano otvaranje Psunjskog planinarskog puta obavljeno je 26. travnja 1986.g. ispred hotela „Strmac“ uz obavezno prisustvo predstavnika društveno-političkih organizacija. Brojčano su najviše bili zastupljeni planinari iz Zagreba, Osijeka i Dalmacije, te susjedi iz Pakraca, Daruvara, Požege i Slavonskog Broda. Došli su i neki građani vezani uz pokret „Kretanjem do zdravlja“. Bio je to veliki uspjeh za PD „Strmac“.


    Prijelazom na kolektivno rukovođenje u planinarstvo se uvodi tzv. Predsjedništvo koje zajednički odlučuje o daljnjem prosperitetu, a Vidaković postaje njegov član. Također je bio i član Planinarskog odbora Slavonije koji mu povodu 25-te godišnjice postojanja dodjeljuje Priznanje za doprinos u razvoju planinarstva u Slavoniji. (primio ga je u Požegi 28. svibnja 1988.g.).
    Nositelj je srebrenog znaka Planinarskog saveza Jugoslavije i zlatnog znaka Planinarskog saveza Hrvatske. Ima iskaznicu „planinara markacista – voditelja“ kao i brončani znak „Planinara – transverzalca“ jer je prešao 15 transverzala. Znajući da Vidaković ima veliku zbirku planinarskih značaka, predsjednik Komisije za transverzale i putove PSH mu je sugerirao obilazak svih puteva za koje obilaznik dobiva najljepšu i najvrjedniju značku s brojem utisnutim na poleđini koje su najčešće i emajlirane. Među takve spadaju značke: „Po planinama SR Hrvatske“, „Velebitskog , Slavonskog , Zagorskog  i Kapelskog planinarskog puta. I značka Psunjskog planinarskog puta, koju je Mladen osmislio i realizirao, spada u vrhunske radove Zavoda za primijenjenu umjetnost u Zagrebu.

    Profesor je obišao i „Slovensku planinarsku pot“ od Maribora do Kopra s 80 kontrolnih točaka. To je najzahtjevnija i najljepša transverzala Slovenije, a obilazi se u etapama. Planinarska zveza Slovenije na temelju dokumentacije nagradila ga je sa dvije značke. Druga za obilazak (Razširjene planinarske poti) sa dodatnih 12 kontrolnih točaka.


    Objavio je niz članaka o planinarima i planinarstvu u „Novogradiškim novinama“, „Našim planinama“, „Brodskom planinaru“ i „Hrvatskom planinaru“.  Napisao je 5 knjiga o ljudima i događajima iz prošlosti svog zavičaja kao i niz članaka za gradske i županijske novine. Opsežnu knjigu o povijesti „PD Strmac“ pod naslovom „70 godina planinarstva u Novoj Gradiški“ izdao je 2001. godine u vlastitoj nakladi. Polovinu naklade (250 primjeraka) poklonio je matičnom planinarskom društvu u kome je proveo preko 40 godina života, a prodajom ostatka jedva je pokrio (uz financijsku pomoć supruge) troškove tiska. Povodom izlaska knjige, prof. dr. Željko Poljak piše u „Hrvatskom planinaru“: „Koncem ljeta izašla je knjiga pod naslovom „70 godina planinarstva u Novoj Gradiški“. Napisao ju je dugogodišnji član PD „Strmac“ u Novoj Gradiški prof. Mladen Vidaković na temelju povijesne građe koju je sakupljao dugi niz godina. Na taj način oteto je zaboravu djelovanje nekoliko generacija novogradiških planinara. Knjiga ima 167 stranica i bogato je ilustrirana crno bijelim slikama, a u prilogu su i tri zemljovida. Sadržaj je podijeljen u 10 poglavlja od kojih je svako zapravo mali povijesni ili tematski pregled planinarskog rada. Posebno treba istaknuti da je autor knjigu objavio u vlastitoj naknadi, bez donatora, što je pravi podvig sa skromnom mirovinom koju ima kao bivši prosvjetni djelatnik i gimnazijski profesor. Knjiga je dakako ponajviše zanimljiva članovima „Strmca“ i građanima Nove Gradiške, ali će i ostale planinare u njoj sigurno zanimati opis planine Psunja i Psunjskog planinarskog puta.  

Poljak ga uvrštava u „Zlatnu knjigu hrvatskog planinarstva“, što je velika čast i priznanje brojnih zasluga za planinarsku organizaciju, naročito za tu knjigu. U njojoj su mnogi podaci prvi put objavljeni i spašeni od zaborava.

    Često je u sjećanje vraćao jednu (kako je znao reći) etičku priču ekološkog značaja. Vezana je za učešće na prvim Papučkim jaglacima 6. ožujka 1983. godine. Okupilo nas se oko 80 planinara i izletnika iz Osijeka, Požege, Nove Gradiške i Slavonskog Broda. U ime domaćina PD „Sokolovac“ pozdravni govor je održao njegov predsjednik, sudac Ivica Martinek i između ostalog naglasio da se na ovim našim planinarskim putevima i stazama „cvijeće bere očima, a ne rukama“.  Ta divna koncizna milozvučna rečenica učinila je na mene golemi utisak. I ne samo na mene. Učesnici su poštovali Martinekovu misao i pustili jaglace da žive u svojoj prirodnoj sredini, a ne u čaši sa vodom. Niti jedna zabrana to ne bi uspjela postići. Lijepa riječ i rajska vrata otvara. To je moja uspomena na prve Papučke jaglace uz Diplomu učešća koja mi je svečano uručena na kraju manifestacije.

    U jednom razgovoru pri kraju svog života Mladen je rekao: Uspjeti je teško, a trajati još teže. Nastojao sam živjeti etički ali teško je držati se etike u svijetu koji je prezire.
Đorđe Balić, na temelju autobiografskih zapisa prof. Vidakovića