Govoriti o Buci planinaru nije jednostavno. Sigurno je puno slika, planinarskih priča i sjećanja ponio sa sobom. Njegovi prijatelji, suputnici i partneri iz naveza pomogli su da saznamo ponešto gdje je Buco bio i što proživio.

Rodio se u Osijeku, osnovnu školu i gimnaziju završio u rodom gradu, a Pravni fakultet u Zagrebu. Planinariti je počeo 1978. godine sa suprugom Davorkom i sinom Tomislavom, gdje drugdje nego na Jankovcu.

Za njega je boravak u planini bio samo razlog da bolje upozna krajeve i ljude koji tamo žive. Često je na svojim putovanjima boravio u sredinama siromašnih domaćina, ali je ipak s njima dijelio i hranu i ležaj i prijevozno sredstvo, a probao je ući i njihovu kulturu, običaje.

Bucin je planinarski put neobičan, sjetimo se samo onoga što je prepoznatljivo široj planinarskoj zajednici:

Početkom osamdesetih formira se alpinistička jezgra u PD Jankovac, s mladim Mariom Poljakom na čelu. Usporedno Buco predvodi nešto stariju grupu alpinista i visokogoraca s ambicijama za uspone u visokim svjetskim gorjima. Prvi takav cilj: Južna Amerika, Ande u Peruu – Huascaran Norte (6655 m). U ljeto 1983. vrh je osvojen, u navezu Ivan Vučak – Buco i Dubravko Marjanović – Doc. Bila je to prva alpinistička ekspedicija iz Slavonije, poticaj i drugim slavoncima, no donekle usporedivi rezultati su uslijedili tek poslije dobrih desetak godina. Do danas, 34 godine kasnije, samo se 6 slavonskih planinara popelo na veću visinu od Buce.

U novogodišnjoj noći 1986. /87. , izgorio je planinarski dom na Jankovcu. Buco je izabran na mjesto predsjednika PD Jankovac, a ubrzo se osniva Koordinacijski odbor za obnovu doma, na čelu sa predsjednikom Vladimirom Tomićem. Predsjednik Društva koordinira između Odbora i Društva – u stvarnosti, Buco je motor koji obnavlja dom.

Radovi su započeli početkom svibnja 1987.g., a već 27. prosinca 1987. dom je uz skromnu svečanost otvoren. Nije to bila samo obnova nego i potpuna rekonstrukcija kojom je dom dobio izgled kakvog danas poznajemo.

Prva slavonska visokogorska ekspedicija na Kavkaz se organizira 1990. Buco je zamjenik vođe ekspedicije i vođa uspona. Uspon na vrh Elbrus je djelomično uspio jer se pri vrhu dogodila nesreća tako da su naši članovi odustali od uspona radi spašavanja života stradalih njemačkih planinara. Buci je to bio zadnji veliki uspon. Cjelokupni doživljaj ekspedicije u Peru 1983. cijenio je ipak više od svih ostalih putovanja.

Dobitnik je je priznanja Slavonskog planinarskog saveza „Dragutin Lerman“ za 1988. godinu a također i 1990., kao sudionik ekspedicije Kavkaz ’90.

Bucin prijatelj, partner iz naveza s Huascarana, Dubravko Marjanović- Doc, u ime svih planinara se oprašta od našeg prijatelja riječima:

Danas u 9;12, napustio je tijelo Ivan Vučak Buco.

Sunce se diže, Mjesec se puni, a dan se duži – izvrsno vrijeme za polazak prema Bhagavad giti.

Sretan ti put!

Pogreb je 02.06.2017. (petak) u 11:30 sati na Novogradskom groblju (kod OLT-a).

Počivao u miru Božjem!