Poznata ljepota gorja slavonske Hrvatske, što se nanizalo oko plodne požeške kotline, ima razlog s jedne strane u geomorfološkoj građi gora, a s druge strane u neobično mnogolikom biljnom pokrovu. Iako je taj kraj i u svome središtu i na vanjskim rubovima vrlo naseljen i mnogo utjecan kulturom, ipak nije izgubio svoje prirodne značajke, jer se šuma zadržala u cijelom kraju, a u višim područjima još i danas određuje sliku kra­jine. U tom golemom šumskom području na­laze se velike površine poljoprivrednih kul­tura livada, oranica i vinograda s krasnim naseljima. Često se na malome prostoru skladno izmjenjuju svi ti oblici slično kao u Hrvatskom zagorju, pa tako ova dva hrvatska kraja imaju mnogo zajedničkih crta.

Oba predjela pripadaju srednjoevropskom podru­čju, iako se slavonske gore nalaze već na domaku stepske vegetacije podunavskih nizina. Fruška gora, koja se smjestila istočnije, ima već različiti karakter. Ona je kao značajna oaza srednjoevropske vegetacije okružena drugim biljnim svijetom svoga podnožja. Među pože­škim gorjem zauzimaju najznačajnije mjesto Papuk i Krndija, koji su pristupni jednako iz podravskih ravnina kao i iz požeške doline. Ali kako se u vegetacijskom pogledu cijeli skup gorja odlikuje zajedničkim osobinama, mi ćemo prikazati njihov biljni pokrov kao cjelinu.

Prvi podaci o flori našeg kraja sežu do po­četka prošlog stoljeća, pa su mnoga značajna strana i domaća imena vezana na floristička istraživanja ovih dijelova Hrvatske. Predale­ko bi nas vodilo kad bi navodili sve istraži­vače, koji su proučavali ove krajeve. Kanitz, Schulzer, Vukotinović, Pavić, Hire, Bošnjak i brojni drugi sabirali su marljivo građu, da upoznaju floru ovih krajeva i našli veliki broj zanimljivih biljaka. U novije doba istra­živao je Kušan lišajeve, a Horvat mahovine, ali sva ta istraživanja ne mogu se smatrati završenima. Naročito treba obratiti pažnju mnogolikim biljnim zajednicama šuma, liva­da, kultura i močvara, koje još nisu ni izdaleka dovoljno istražene. Mnogo je toga već proučeno, ali nije još objavljeno, jer je puno posla, a trudbenika malo.

Cijelo područje požeških gora bilo je u dav­nini pokriveno šumom. Samo su neka mjesta u nizinama, gdje su se zadržavale velike ko­ličine vode, bila bez šume. Ali već vrlo rano počeo je čovjek osvajati ove krajeve. Već je prethistorijski čovjek s primitivnim oruđem, najčešće pomoću vatre, stvarao unutar šume mjesto za svoja obitavališta. Ali glavni utje­caj proizveo je tek historijski čovjek kome su stajala na raspolaganje mnogo snažnija sred­stva. Tako je današnja slika slavonske kraji­ne rezultat djelovanja prirodnih sila i tisuću godišnjeg utjecaja čovjeka.

Najznačajnija je vegetacijska pojava u ci­jelom kraju bez sumnje šuma. Ona nije tek neki skup drveća, grmlja i niskog rašća, već visoko organizirana cjelina, životna zajednica ili biocenoza, koja je predmet istraživanja posebne moderne botaničke nauke. Takva is­traživanja pokazala su, da je kod nas razvi­jen veliki broj bitno različitih šumskih zajed­nica, koje se odlikuju po izgledu, sastavu, ži­votnim prilikama i gospodarskom značaju. Usporedimo npr. samo poplavnu šumu luž­njaka ― tzv. slavonsku šumu J. Kozarca ― sa šumom bukve ili sa šumom jele! Razlike su goleme! To je poznato svakom čovjeku koji nije izgubio vezu sa svojom »rodnom grudom«, a napose je poznato svakom plani­naru koji čeka svaki slobodni čas da zađe u veličanstvenu prirodnu cjelinu iz koje ga je otkinula civilizacija i da u slobodnim danima uživa u sjenovitoj šumi ili na sunčanoj li­vadi.

Slavonsko gorje ističe se velikom mnogolikosti šumske vegetacije. Već na prvi pogled možemo reći, da su najniže dijelove zauzele šume hrasta, a povrh njih se razvio pojas bukve. Ipak je ta zakonitost poremećena raz­ličitim faktorima, najviše ekspozicijom. Na toplim, sunčanim položajima seže hrast vrlo visoko i dopire npr. do vrha Krndije, a na hladnim, sjenovitim položajima spušta se bukva duboko u nizine. Jaruge je zauzela najčešće bukva, grebene hrast, ali ipak po­stoji očita zakonitost u visinskoj raščlanjenosti: hrast je drvo nižih pojasa, bukva drvo viših položaja.

Bilo bi krivo kad bismo sve hrastove šume smatrali jednakima. One se bitno razlikuju po sastavu i životnim prilikama, a imaju i različito značenje za čovjeka.

Na daleko je poznata slavonska šuma hra­sta lužnjaka. Ona se razvija na poplavnim terenima, te je u davnini zauzimala cijelo poplavno područje Save i njezinih pritoka, ali su pod utjecajem odvodnjavanja njezino prostranstvo sve više zauzimale poljoprivred­ne kulture. Ipak slavonska šuma zaprema još danas velike, iako često raskidane prostore. U šumi dominira hrast lužnjak, a uz njega se nalazi brijest i poljski jasen. Ta su tri drveta od golemog značenja za naše šumarstvo. Grmlja je u slavonskoj šumi malo, a u niskom rašću nalaze se biljke prilagođene na veliku vlagu i ― veliku pašu. Šuma daje hrastovo drvo najboljih kvaliteta, a po veličini nema joj ravne među hrastovim šumama cijele Evrope.

Osim šume lužnjaka zauzima na vlažnim staništima manje površine šuma crne johe. Ona je razvijena naročito uz potoke i u vlaž­nim jarugama, pa se diže često vrlo visoko u gore, gdjegod ima dosta vlage. U poplavnom području lužnjaka i johe razvile su se mo­čvarne livade šaševa i busike, nazvane džombe. One daju vrlo slabo sijeno. Ali ako je teren tek neznatno viši, pa je spriječeno trajno za­državanje (stagniranje) vode, razvijaju se u tom području prekrasne dolinske livade krestaca, koje je kod nas prvi put opisao S. Horvatić. To su prekrasne, šarolike livade, koje su zauzele velike površine u cijeloj kotlini i na sjevernim rubovima gorja. Ako je tlo provlažno, sežu takve livade vrlo visoko, pa i je­dan dio livada oko Jankovca pripada ovome tipu.

Na suhim, nepoplavljenim staništima u ni­zini, a naročito na obroncima brežuljaka, koji okružuju slavonske gore, razvila se naročita šumska zajednica, koju sam u mojim raspra­vama o šumama nazvao hrvatskom šumom kitnjaka i običnoga graba. U nižim dijelovi­ma nalazi se uz obični grab, koji je za razli­kovanje šuma najvažniji, još lužnjak, a u vi­šim dolazi kitnjak. Uz hrast i grab raširen je gorski brijest, klen, javor i lipa, od grmlja naročito obilno lijeska, kozja krv, udikovina i kulturom uneseni bagrem. Naročito je raz­vijen prizemni sloj sastavljen od velikog bro­ja prekrasnih vrsta: šumarica, pasji zub, kopitnjak, biskupska kapica, bročevi, mišjakinja i vrlo značajna oštra veprina, koja gradi često cijele hrpe u šumi. Područje šume kit­njaka i običnoga graba ističe se najpovoljni­jim životnim prilikama, ono leži izvan dosega poplava, magla i komaraca. Zato se čovjek najprije naselio u tu sredinu i podignuo kra­sna naselja: Orahovica i Našice, Kutjevo, Ve­lika i Požega i brojna druga veća i manja mjesta smjestila su se u područje šume kit­njaka i običnoga graba, a glavne poljopriv­redne kulture, voćnjaci i vinogradi leže tako­đer u toj životnoj sredini. To je također po­dručje najvrednijih livada pahovke, koje se odlikuju naročitim sijenom i otavom. U toj životnoj sredini osjeća se čovjek najbolje, pa ti krajevi imaju veliko značenje i za njegov odmor i oporavak.

Osim šarolike zajednice kitnjaka i graba, raširene su u tim krajevima bitno različite šume kitnjaka i kestena. One rastu na lošim kiselim tlima, najčešće na silikatnom kame­nju a glavna im je značajka da u njima nema graba ni obilnog grmlja, a prizemni sloj sa­stavljen je od sasvim drugih vrsta. U zapad­nim dijelovima Hrvatske vrlo je raširen u tim šumama kesten, a u slavonskom dijelu je znatno rjeđi. Ipak je sastav šume gotovo isti.

Tu pretežu razne bekice, žutilovke, tu i tamo borovnica, runjike i brojne mahovine, a kad se takva šuma posiječe, osvajaju njezino sta­nište bujadnice i vrištine. Bujad ― visoka pa­prat ― izraste do visine čovjeka i ističe se već iz daljine. Tla, koja je zapremila ova ke­stenova šuma, mnogo su slabija i iziskuju kod obrade više truda, nego tla grabovih šuma.

Povrh pojasa hrastovih šuma zauzela je go­leme prostore bukva, kao najznačajnije drvo slavonskog gorja. Uz bukvu nalazi se na Pa­puku i jela ― to je oaza jele, koja je naj­dalje pomaknuta prema Podunavlju od sre­dišta njezina raširenja u gorama Hrvatske i Bosne.

Životne prilike u području bukve razlikuju se već znatno od pojasa hrasta. Temperatura je niža, vegetacijski period znatno kraći ― šuma lista dva mjeseca kasnije nego u nizini ― vlaga je veća zbog većih oborina i zbog manje temperature. Bukva sastavlja u sla­vonskom gorju nekoliko vrlo različitih zajed­nica. Najbogatija je šuma bukve na vapnenačkoj podlozi ― tu sam šumu nazvao hrvatska šuma bukve, jer sadrži brojne vrste, koje ne dolaze ni u Srednjoj i Sjevernoj Evropi, niti u bukovim šumama Jugoistočne Evrope (u Srbiji, Bugarskoj, Make­doniji). Ta se šuma razvija uglavnom na vapnenačkoj podlozi, ali se nalazi i na silikatima, ako trošina sadrži dovoljno hranjivih tvari. Uz bukvu i jelu, koja se nalazi samo mjesti­mično, raste gorski javor i brijest, a u sloju grmlja se nađe tu i tamo božikovina. Prizem­ni sloj je neobično obilan vrstama: lazarkinja, šumarica, Petrov krst, režuha, Salamunov pečat, zdravčica i brojne druge vrste prekri­vaju tlo.

Bitno različna je šuma bukve na kiseloj podlozi. U njoj dominira bekica, borovnica, rebrača i brojne mahovine, često se izmijenjuje slika: na malenim grebenima razvila se acidofilna šuma, a u uvalicama neutrofilna. Šuma bukve je prekrasna, naš ugledni profesor šumar A. Petračić kaže, da su šume buk­ve najljepše šume. Mislim, da bi se s njim složili mnogi planinari, naročito kad se odma­raju u hladovini bukve za ljetne žege. Od ostalih šumskih zajednica moramo spome­nuti šumu gorskog javora i jasena, koja u jarugama oko Jankovca zauzima manje plohe.

Od livada viših pojasa naročito su značajne gorske livade na Starom Zvečevu, koje su se razvile na vapnenačkoj podlozi i odlikuju se brojnim vrstama, što ih inače u slavonskom gorju rijetko susrećemo. Isto su tako rijetke i cretne zajednice, koje se nalaze na podvirnim mjestima i ističu se naročito bijelim plodovi­ma suhoperke.

Od posebnog je interesa vegetacija na sla­pu Jankovca. Potok, koji pada slapom, sadrži u vodi dosta vapna (hidrokarbonata), pa se to vapno pomoću živih bića (mahovina i alga) taloži u organima bilja i gradi naročiti šupljikavi tip kamena ― sedru. Tu pojavu opisao je kod nas iscrpljivo I. Pevalek na Plitvičkim jezerima i u slapovima naših krških rijeka, a ja sam je proučavao na Jankovcu, gdje gradi doduše malenu, ali ipak vrlo značajnu bari­jeru. Ako spomenemo još vegetaciju vapnenačkih i silikatnih stijena i vegetaciju visokih zeleni, to bismo uglavnom naveli najznačaj­nije vegetacijske pojave u slavonskom gorju.
­

Psunj, Papuk i Krndija ― glavne gore sla­vonske Hrvatske ― imaju u svakom pogledu uvjete za snažni razvitak planinarstva. Njiho­va interesantna geološka građa, mnogoliki biljni svijet, vanredne klimatske prilike, a naročito prirodne ljepote, s Jankovcem, Ruži­com i brojnim drugim prirodnim i historij­skim spomenicima, pružaju nam široko polje planinarskog djelovanja, pa nije čudo, da je planinarstvo tako rano uhvatilo čvrsti korjen u »ravnoj Slavoniji«. Njegovi pokretači pra­vo su shvatili značaj planina ovog dijela Hr­vatske, gdje je još danas sačuvana veličan­stvena priroda, kao nekoć, dok je čovjek živio daleko od civilizacije. Suvremeni čovjek, koji živi u posve drugim okolnostima osjeća ipak, da se i on mora u slobodnim časovima, barem na čas vratiti, velikoj prirodnoj sredini iz koje je proizašao, da u njoj nađe nove poti­caje i nove snage za svoj život. U tome je glavna svrha planinarstva.

….
Prof. dr. Ivo Horvat
objavljeno u monografiji ” Planinarsko društvo “Jankovac” 1925 – 1975.”