Poznata ljepota gorja slavonske Hrvatske, što se nanizalo oko plodne požeške kotline, ima razlog s jedne strane u geomorfološkoj građi gora, a s druge strane u neobično mnogolikom biljnom pokrovu. Iako je taj kraj i u svome središtu i na vanjskim rubovima vrlo naseljen i mnogo utjecan kulturom, ipak nije izgubio svoje prirodne značajke, jer se šuma zadržala u cijelom kraju, a u višim područjima još i danas određuje sliku krajine. U tom golemom šumskom području nalaze se velike površine poljoprivrednih kultura livada, oranica i vinograda s krasnim naseljima. Često se na malome prostoru skladno izmjenjuju svi ti oblici slično kao u Hrvatskom zagorju, pa tako ova dva hrvatska kraja imaju mnogo zajedničkih crta.
Oba predjela pripadaju srednjoevropskom području, iako se slavonske gore nalaze već na domaku stepske vegetacije podunavskih nizina. Fruška gora, koja se smjestila istočnije, ima već različiti karakter. Ona je kao značajna oaza srednjoevropske vegetacije okružena drugim biljnim svijetom svoga podnožja. Među požeškim gorjem zauzimaju najznačajnije mjesto Papuk i Krndija, koji su pristupni jednako iz podravskih ravnina kao i iz požeške doline. Ali kako se u vegetacijskom pogledu cijeli skup gorja odlikuje zajedničkim osobinama, mi ćemo prikazati njihov biljni pokrov kao cjelinu.
Prvi podaci o flori našeg kraja sežu do početka prošlog stoljeća, pa su mnoga značajna strana i domaća imena vezana na floristička istraživanja ovih dijelova Hrvatske. Predaleko bi nas vodilo kad bi navodili sve istraživače, koji su proučavali ove krajeve. Kanitz, Schulzer, Vukotinović, Pavić, Hire, Bošnjak i brojni drugi sabirali su marljivo građu, da upoznaju floru ovih krajeva i našli veliki broj zanimljivih biljaka. U novije doba istraživao je Kušan lišajeve, a Horvat mahovine, ali sva ta istraživanja ne mogu se smatrati završenima. Naročito treba obratiti pažnju mnogolikim biljnim zajednicama šuma, livada, kultura i močvara, koje još nisu ni izdaleka dovoljno istražene. Mnogo je toga već proučeno, ali nije još objavljeno, jer je puno posla, a trudbenika malo.
Cijelo područje požeških gora bilo je u davnini pokriveno šumom. Samo su neka mjesta u nizinama, gdje su se zadržavale velike količine vode, bila bez šume. Ali već vrlo rano počeo je čovjek osvajati ove krajeve. Već je prethistorijski čovjek s primitivnim oruđem, najčešće pomoću vatre, stvarao unutar šume mjesto za svoja obitavališta. Ali glavni utjecaj proizveo je tek historijski čovjek kome su stajala na raspolaganje mnogo snažnija sredstva. Tako je današnja slika slavonske krajine rezultat djelovanja prirodnih sila i tisuću godišnjeg utjecaja čovjeka.
Najznačajnija je vegetacijska pojava u cijelom kraju bez sumnje šuma. Ona nije tek neki skup drveća, grmlja i niskog rašća, već visoko organizirana cjelina, životna zajednica ili biocenoza, koja je predmet istraživanja posebne moderne botaničke nauke. Takva istraživanja pokazala su, da je kod nas razvijen veliki broj bitno različitih šumskih zajednica, koje se odlikuju po izgledu, sastavu, životnim prilikama i gospodarskom značaju. Usporedimo npr. samo poplavnu šumu lužnjaka ― tzv. slavonsku šumu J. Kozarca ― sa šumom bukve ili sa šumom jele! Razlike su goleme! To je poznato svakom čovjeku koji nije izgubio vezu sa svojom »rodnom grudom«, a napose je poznato svakom planinaru koji čeka svaki slobodni čas da zađe u veličanstvenu prirodnu cjelinu iz koje ga je otkinula civilizacija i da u slobodnim danima uživa u sjenovitoj šumi ili na sunčanoj livadi.
Slavonsko gorje ističe se velikom mnogolikosti šumske vegetacije. Već na prvi pogled možemo reći, da su najniže dijelove zauzele šume hrasta, a povrh njih se razvio pojas bukve. Ipak je ta zakonitost poremećena različitim faktorima, najviše ekspozicijom. Na toplim, sunčanim položajima seže hrast vrlo visoko i dopire npr. do vrha Krndije, a na hladnim, sjenovitim položajima spušta se bukva duboko u nizine. Jaruge je zauzela najčešće bukva, grebene hrast, ali ipak postoji očita zakonitost u visinskoj raščlanjenosti: hrast je drvo nižih pojasa, bukva drvo viših položaja.
Bilo bi krivo kad bismo sve hrastove šume smatrali jednakima. One se bitno razlikuju po sastavu i životnim prilikama, a imaju i različito značenje za čovjeka.
Na daleko je poznata slavonska šuma hrasta lužnjaka. Ona se razvija na poplavnim terenima, te je u davnini zauzimala cijelo poplavno područje Save i njezinih pritoka, ali su pod utjecajem odvodnjavanja njezino prostranstvo sve više zauzimale poljoprivredne kulture. Ipak slavonska šuma zaprema još danas velike, iako često raskidane prostore. U šumi dominira hrast lužnjak, a uz njega se nalazi brijest i poljski jasen. Ta su tri drveta od golemog značenja za naše šumarstvo. Grmlja je u slavonskoj šumi malo, a u niskom rašću nalaze se biljke prilagođene na veliku vlagu i ― veliku pašu. Šuma daje hrastovo drvo najboljih kvaliteta, a po veličini nema joj ravne među hrastovim šumama cijele Evrope.
Osim šume lužnjaka zauzima na vlažnim staništima manje površine šuma crne johe. Ona je razvijena naročito uz potoke i u vlažnim jarugama, pa se diže često vrlo visoko u gore, gdjegod ima dosta vlage. U poplavnom području lužnjaka i johe razvile su se močvarne livade šaševa i busike, nazvane džombe. One daju vrlo slabo sijeno. Ali ako je teren tek neznatno viši, pa je spriječeno trajno zadržavanje (stagniranje) vode, razvijaju se u tom području prekrasne dolinske livade krestaca, koje je kod nas prvi put opisao S. Horvatić. To su prekrasne, šarolike livade, koje su zauzele velike površine u cijeloj kotlini i na sjevernim rubovima gorja. Ako je tlo provlažno, sežu takve livade vrlo visoko, pa i jedan dio livada oko Jankovca pripada ovome tipu.
Na suhim, nepoplavljenim staništima u nizini, a naročito na obroncima brežuljaka, koji okružuju slavonske gore, razvila se naročita šumska zajednica, koju sam u mojim raspravama o šumama nazvao hrvatskom šumom kitnjaka i običnoga graba. U nižim dijelovima nalazi se uz obični grab, koji je za razlikovanje šuma najvažniji, još lužnjak, a u višim dolazi kitnjak. Uz hrast i grab raširen je gorski brijest, klen, javor i lipa, od grmlja naročito obilno lijeska, kozja krv, udikovina i kulturom uneseni bagrem. Naročito je razvijen prizemni sloj sastavljen od velikog broja prekrasnih vrsta: šumarica, pasji zub, kopitnjak, biskupska kapica, bročevi, mišjakinja i vrlo značajna oštra veprina, koja gradi često cijele hrpe u šumi. Područje šume kitnjaka i običnoga graba ističe se najpovoljnijim životnim prilikama, ono leži izvan dosega poplava, magla i komaraca. Zato se čovjek najprije naselio u tu sredinu i podignuo krasna naselja: Orahovica i Našice, Kutjevo, Velika i Požega i brojna druga veća i manja mjesta smjestila su se u područje šume kitnjaka i običnoga graba, a glavne poljoprivredne kulture, voćnjaci i vinogradi leže također u toj životnoj sredini. To je također područje najvrednijih livada pahovke, koje se odlikuju naročitim sijenom i otavom. U toj životnoj sredini osjeća se čovjek najbolje, pa ti krajevi imaju veliko značenje i za njegov odmor i oporavak.
Osim šarolike zajednice kitnjaka i graba, raširene su u tim krajevima bitno različite šume kitnjaka i kestena. One rastu na lošim kiselim tlima, najčešće na silikatnom kamenju a glavna im je značajka da u njima nema graba ni obilnog grmlja, a prizemni sloj sastavljen je od sasvim drugih vrsta. U zapadnim dijelovima Hrvatske vrlo je raširen u tim šumama kesten, a u slavonskom dijelu je znatno rjeđi. Ipak je sastav šume gotovo isti.
Tu pretežu razne bekice, žutilovke, tu i tamo borovnica, runjike i brojne mahovine, a kad se takva šuma posiječe, osvajaju njezino stanište bujadnice i vrištine. Bujad ― visoka paprat ― izraste do visine čovjeka i ističe se već iz daljine. Tla, koja je zapremila ova kestenova šuma, mnogo su slabija i iziskuju kod obrade više truda, nego tla grabovih šuma.
Povrh pojasa hrastovih šuma zauzela je goleme prostore bukva, kao najznačajnije drvo slavonskog gorja. Uz bukvu nalazi se na Papuku i jela ― to je oaza jele, koja je najdalje pomaknuta prema Podunavlju od središta njezina raširenja u gorama Hrvatske i Bosne.
Životne prilike u području bukve razlikuju se već znatno od pojasa hrasta. Temperatura je niža, vegetacijski period znatno kraći ― šuma lista dva mjeseca kasnije nego u nizini ― vlaga je veća zbog većih oborina i zbog manje temperature. Bukva sastavlja u slavonskom gorju nekoliko vrlo različitih zajednica. Najbogatija je šuma bukve na vapnenačkoj podlozi ― tu sam šumu nazvao hrvatska šuma bukve, jer sadrži brojne vrste, koje ne dolaze ni u Srednjoj i Sjevernoj Evropi, niti u bukovim šumama Jugoistočne Evrope (u Srbiji, Bugarskoj, Makedoniji). Ta se šuma razvija uglavnom na vapnenačkoj podlozi, ali se nalazi i na silikatima, ako trošina sadrži dovoljno hranjivih tvari. Uz bukvu i jelu, koja se nalazi samo mjestimično, raste gorski javor i brijest, a u sloju grmlja se nađe tu i tamo božikovina. Prizemni sloj je neobično obilan vrstama: lazarkinja, šumarica, Petrov krst, režuha, Salamunov pečat, zdravčica i brojne druge vrste prekrivaju tlo.
Bitno različna je šuma bukve na kiseloj podlozi. U njoj dominira bekica, borovnica, rebrača i brojne mahovine, često se izmijenjuje slika: na malenim grebenima razvila se acidofilna šuma, a u uvalicama neutrofilna. Šuma bukve je prekrasna, naš ugledni profesor šumar A. Petračić kaže, da su šume bukve najljepše šume. Mislim, da bi se s njim složili mnogi planinari, naročito kad se odmaraju u hladovini bukve za ljetne žege. Od ostalih šumskih zajednica moramo spomenuti šumu gorskog javora i jasena, koja u jarugama oko Jankovca zauzima manje plohe.
Od livada viših pojasa naročito su značajne gorske livade na Starom Zvečevu, koje su se razvile na vapnenačkoj podlozi i odlikuju se brojnim vrstama, što ih inače u slavonskom gorju rijetko susrećemo. Isto su tako rijetke i cretne zajednice, koje se nalaze na podvirnim mjestima i ističu se naročito bijelim plodovima suhoperke.
Od posebnog je interesa vegetacija na slapu Jankovca. Potok, koji pada slapom, sadrži u vodi dosta vapna (hidrokarbonata), pa se to vapno pomoću živih bića (mahovina i alga) taloži u organima bilja i gradi naročiti šupljikavi tip kamena ― sedru. Tu pojavu opisao je kod nas iscrpljivo I. Pevalek na Plitvičkim jezerima i u slapovima naših krških rijeka, a ja sam je proučavao na Jankovcu, gdje gradi doduše malenu, ali ipak vrlo značajnu barijeru. Ako spomenemo još vegetaciju vapnenačkih i silikatnih stijena i vegetaciju visokih zeleni, to bismo uglavnom naveli najznačajnije vegetacijske pojave u slavonskom gorju.
Psunj, Papuk i Krndija ― glavne gore slavonske Hrvatske ― imaju u svakom pogledu uvjete za snažni razvitak planinarstva. Njihova interesantna geološka građa, mnogoliki biljni svijet, vanredne klimatske prilike, a naročito prirodne ljepote, s Jankovcem, Ružicom i brojnim drugim prirodnim i historijskim spomenicima, pružaju nam široko polje planinarskog djelovanja, pa nije čudo, da je planinarstvo tako rano uhvatilo čvrsti korjen u »ravnoj Slavoniji«. Njegovi pokretači pravo su shvatili značaj planina ovog dijela Hrvatske, gdje je još danas sačuvana veličanstvena priroda, kao nekoć, dok je čovjek živio daleko od civilizacije. Suvremeni čovjek, koji živi u posve drugim okolnostima osjeća ipak, da se i on mora u slobodnim časovima, barem na čas vratiti, velikoj prirodnoj sredini iz koje je proizašao, da u njoj nađe nove poticaje i nove snage za svoj život. U tome je glavna svrha planinarstva.
….
Prof. dr. Ivo Horvat
objavljeno u monografiji ” Planinarsko društvo “Jankovac” 1925 – 1975.”