Kada je početkom ove godine naš ambiciozni predsjednik iskazao želju da organiziramo prvi susret malih planinara Hrvatske u povijesti, ideju smo vrlo oprezno prihvatili, s potrebom da probavimo informaciju. Iako naše društvo već predano radi s našom djecom, mi koji ponešto znamo o organiziranju većih skupova stidljivo smo iskazali svoju sumnju da ćemo sami to sve moći, primarno zbog obima posla koji bismo, kao i sve u društvu, volonterski obavljali u svoje slobodno vrijeme. A i zato što kao neprofitna udruga svojih novaca nemamo i ovisit ćemo o donacijama drugih. Što opet znači puno posla oko pregovaranja s donatorima. No, sjeme ideje je bačeno i nije bilo povratka. A sve sumnje su, srećom, brzo demantirane. Spontano smo krenuli u dogovaranje, u početku najuža ekipa članova Izvršnog odbora i vodiči, da bi grupa postupno narasla na četrdesetak ljudi, članova društva, koji su se aktivno uključili u organizaciju i realizaciju susreta.
Uslijedili su mjeseci posla koji se samo širio i povećavao, jer su se „u hodu“ otvarali novi frontovi. Brzo smo shvatili da ne možemo svi raditi sve i da se moramo podijeliti u operativne timove i resore koje će koordinirati predsjednik i tajnica. Tako smo imali zaduženja za pregovaranje i organizaciju prostora u lokalnoj zajednici, za organiziranje prehrane za tako velik broj ljudi, za vođenje na stazi odraslih i djece, za organiziranje igara za djecu i dodjelu diploma, za protokol i medije… Posla je bilo previše, a svi smo paralelno tražili donatore, sve do kojih smo mogli doći, ne bismo li uspjeli nahraniti i napojiti i darovati medaljama, peharima i zahvalnicama tako velik broj ljudi. Pa tiskati reklamni materijal, prepoznatljive majice za našu djecu i volontere, velike banere, informativne letke i karte za sudionike, fokusirati sebe i druge sudionike na sigurnost i zaštitu djece… Posla je bilo toliko da to jednostavno ne stane ni u deset osvrta. No pokazalo se da svatko radi ono u čemu je najbolji što je moralo dovesti do uspjeha. Sve smo posložili, obavijestili planinarska društva od kojih je njih osamnaest najavilo svoj dolazak, s točnim brojem djece i odraslih i s prijavama ekipa za natjecanje. Ništa nismo prepustili improvizaciji, jer i sa savršenom organizacijom, mora se ostaviti prostora za nepredviđene stvari koje ne možemo kontrolirati. To svi koji organiziraju događaje jako dobro znaju.
U organizaciji skupa smo dobili podršku naše krovne organizacije, Hrvatskog planinarskog saveza, podršku Udruge Slavonskih planinara te pravobraniteljice za djecu koja je u svom pismu podrške naglasila kako cijeni angažman društva u promociji planinarenja kao aktivnosti koja pozitivno utječe na fizičko i mentalno zdravlje djece. Brojni lokalni donatori su također prepoznali vrijednost ove manifestacije te su doniranim novcem i svojim proizvodima omogućili održavanje susreta potpuno besplatno za svu djecu, a za male Osječane čak je i prijevoz na lokaciju bio besplatan.
Ostvarili smo i iznimno pozitivnu i uspješnu suradnju s lokalnom upravom, Gradom Pleternicom i Turističkom zajednicom Pleternica te udrugama s tog područja. Osigurali su nam punu podršku i rekvizite na terenu, a NK Hrvatski dragovoljac iz Brodskog Drenovca i prostor na kojem su se susreti djece odvijali. Zaista složna mala lokalna ekipa koja je za susret ovako velikog broja djece podigla sve svoje resurse, na čemu smo im zahvalni.
I tako je došao taj dugo očekivani dan. Prognoza je najavljivala moguću kišicu tako da se time nismo previše opterećivali. Odustanak od događaja jednostavno nije bio opcija, jer je previše truda, vremena i novaca uloženo. A i svi znamo onu poznatu planinarsku, da nema lošeg vremena, samo loše opreme. Prevarili smo se u prvom dijelu rečenice – lošeg vremena ima, u ovom našem slučaju jaka kiša je padala cijeli dan. No, drugi dio rečenice je točan, ako su oprema i raspoloženje pravi, ni loša prognoza nam ništa ne može.
Veliki dio radne ekipe stigao je dan ranije u Brodski Drenovac, kako je tko izlazio s posla, a noćili smo u svojim vrećama u prostoriji nogometnog kluba. No, planinari su ionako navikli na sve uvjete pa smo naš „bivak“ podigli i isto tako ujutro rano raspremili za svega petnaestak minuta. Kiša i nevrijeme su počeli već u tri sata u noći, no što je tu je. Brinuli smo se dodatno za našu dvojicu članova ekipe koji su noćili u šatorima na nogometnom igralištu. No, istinito ili ne, rekli su nam da šatori nisu propustili ni kap.
Kreće rano ustajanje i rad na zaduženjima. Dolaze klupe i veliki suncobrani, u ovom slučaju su poslužili kao kišobrani. Maže se veliki broj „šnita“ kruha za doručak, kuha čaj i kava, pristavio se kotao za grah, montira se razglas i laptop za glazbu, pripreme teku kao „po špagi“. Dobro smo uigrana i složna ekipa i svatko zna svoj posao. Zbog kiše koja bjesomučno pada mijenjamo planove za rad s djecom u hodu, kalkuliramo, donosimo odluke… Selimo centralno događanje bliže zatvorenim objektu, na nogometno igralište, selimo zastave koje su jučer povješane… Operativni tim najviše razine djeluje besprijekorno. Teren za održavanje natjecateljskih igara djece je još jučer pripremljen, pehari, medalje i diplome složeni i samo čekamo upisati u njih pobjednike igara. Kreće i protokolarni dio, dolaze i zovu novinari kojima smo najavili događaj, uključujemo se direktno u program Radio Osijeka. Dolaze i pripadnici našeg dragog HGSS-a kojima se uvijek osjećamo sigurno. Dolaze predsjednik Izvršnog odbora i glavni tajnik Hrvatskog planinarskog saveza, gradonačelnica, predstavnici lokalne zajednice…
S dolaskom djece mjesto poprima oblik savršeno organiziranog kaosa. Naime, i po ovoj kiši i vremenu, došlo je 15 planinarskih društava s oko 350 djece, a bilo nas je i oko 150 odraslih. Odustala su samo tri planinarska društva, što nije za zamjeriti s obzirom na vremenske prilike. No došla su djeca sa svojom pratnjom iz više društava iz Zagreba, Karlovca, Opatije, Otočca, Svete Nedelje, Ivanca, Slavonskog Broda, Iloka, Rokovaca – Andrijaševaca, a najveći broj djece došao je iz našeg društva. S obzirom na kišu koja je uporno i snažno padala, netko bi pomislio da ćemo puknuti od ovog pritiska i odustati, sve ih nahraniti onime što smo već pripremili i samo poslati kući. Ali nismo.
Krećemo u aktivnosti po planiranom protokolu. Djecu i odrasle je pozdravila gradonačelnica Grada Pleternice Marija Šarić, zatim prisjednik Izvršnog odbora Hrvatskog planinarskog saveza Igor Eterović, a susret je službeno otvorio predsjednik PD „Zanatlija“ Vlado Pavičić. Odrasli kreću hodati na predviđenu stazu po našoj Obilaznici dr. Andrije Štampara, koja ide od centra mjesta preko Kasonjskog vrha i Planinarske kuće Viljevo. Kisnuli su na stazi bez odustajanja, kako i priliči pravim planinarima, pet sati. No, kažu nam naši vodiči da su neki od njih rekli da vole hodati po kiši i da je staza bila upravo zato čarobna. Mi planinari uvijek čašu vidimo polupunom. Od predviđenog planinarskog hodanja djece po skraćenoj stazi u trajanju sat vremena, zbog kiše smo ipak odustali. No, ostalo smo održali po planu, jer nije bilo hladno, djeca su bila u kabanicama i željna obećanog natjecanja. Velik dio njih sudjelovao je u pripremljenim igrama. Izostalo je navijanje sve djece i druženje na velikom igralištu, jer ipak ih je najveći dio zbog kiše bio u prilično tijesnom prostoru „pod krovom“. Iako nismo računali da će nam djeca biti unutra, odustati od susreta i natjecanja jednostavno nije bila opcija, jer djeca su došla motivirana i za sudjelovanje i za pobjedu. Kiša im uopće nije smetala. Kisnuli su, klizali po blatu, podali u žaru igre, bili uprljani do ušiju, presvlačili i opet prljali, a mi smo bili presretni jer smo ovoj modernoj djeci koja najveći dio vremena provode u zatvorenom i pred ekranima i mobitelima, omogućili da pokisnu i osjete kapi na obrazima, da se uprljaju u klizavom slavonskom blatu i dožive čari i ovakvih vremenskih prilika. Jer većina njih zasigurno nije nikada pokisla. Pa je zapravo i ova kiša imala svoje pozitivne strane – omogućiti djeci upoznati prirodu i vrijeme u svim njezinim izdanjima, kao što i priliči pravim planinarima. Jednom riječju, djeca su uživala. Stalno pod nadzorom svojih voditelja i nas, nahranjena i više nego što treba, u društvu vršnjaka od Opatije do Iloka. Nedostajali su nam jedino Dalmatinci za koje bismo osigurali i noćenje u obližnjem planinarskom domu, no rekli su nam da je njima prijevoz jednostavno bio preskup, što je i inače postao problem planinarskih putovanja.
Za djecu su naši planinari i voditelji pripremili četiri igre: potezanje užeta, brzo nošenje lopte u paru, štafetu u trčanju s planinarskim ruksacima te najteže natjecanje u vezanju i povezivanju planinarskih čvorova. Ekipe su se srčano natjecale, osvojile diplome, medalje i pehare i svojim domovima se vratili punih ruku i doživljaja. No, zapravo su sva djeca sudionici susreta bila pobjednici. Zato jer su se prijavili i došli po ovom kišovitom vremenu, zato što su se odvažila iskušati nešto novo i posjetiti i novi dio Hrvatske i zato što su vrijeme proveli u druženju s novim prijateljima, uz minimalno ili nikakvo korištenje mobitela za koje jednostavno nisu imali vremena. Povratne informacije koje su nam poslali planinari i pojedini roditelji su iznimno pozitivne, da su se djeca vratila svojim domovima puna doživljaja i da su zaista uživala, unatoč kiši. Odrasli su nas pohvalili za organizaciju koja je, unatoč nužnim promjenama i prilagođavanju plana zbog vremenskih prilika, jako dobro funkcionirala. Ako je i bilo sitnijih propusta zbog opsega posla i lošeg vremena, vjerujem da nam nije nitko zamjerio. Jer svi su osjetili našu pozitivnu energiju, naš trud te našu slavonsku gostoljubivost i mekoću. A uigranošću i povezanošću našeg tima su svi oduševljeni. I kako je komentirao jedan planinar na društvenim mrežama prilikom zahvale – „Zanatlije“ su sve predvidjele i organizirale do detalja, a da su mogli i kišu bi zaustavili. No, možda će baš zbog ove kiše događaj ostati u sjećanju djece. „Znaš ono kad smo pokisli kao miševi u Slavoniji i osvojili pehare i medalje…“
Što se nas u društvu tiče, mi smo jako zadovoljni. Sve je prošlo izvrsno i u redu, a primili smo i brojne pohvale. I nije mala stvari biti prvi u povijesti u nečemu. A Planinarsko društvo „Zanatlija“ je prvo organiziralo susrete djece malih planinara u Hrvatskoj. Nadamo se da će se susreti nastaviti održavati u drugim dijelovima Hrvatske i postati svojevrsna tradicija, jer sve više planinarskih društava radi vrlo predano s djecom. Iako, kako nam je rekla jedna planinarka naša gošća, „Zanatlije“ su podigle visoko letvicu koju će biti teško dostići.
Velik broj djece nam je kod pozdrava prilikom opraštanja rekao da jedva čekaju doći opet na godinu na susret malih planinara. Jako nas je to razveselilo, jer su nam sama djeca potvrdila da smo dobro obavili svu organizaciju i realizaciju susreta. Iako smo shvatili da oni misle doći opet k nama, pozivamo druga društva da već nagodinu nastave ovu novo započetu tradiciju.
Planinarka
Sanja Vladović
